Boris Jovanović Kastel

Početak » Drugi o meni

Drugi o meni

Dragi Borise, uzeh ovih dana u ruke tvoj izbor iz poezije Mediteranski indigo. Uvjerih se ponovno da smo braća. Bi mi drago. Hvala, brate Borise. (…). Dao sam se na čitanje zanimljive poezije koju pišeš. Da sam prije imao u ruci tvoje knjige, neke bi stranice moga Brevijara bile drukčije, bolje. Rado te čitam već otprije i mislim – evo prvaka onih koji će poslije mene, bolje od mene, reći sve što treba o Jadranu i Mediteranu.

Predrag Matvejević, 2012.

                                                                     * * *

I kada je riječ o mladim pjesnicima, obično se čini da treba određeno vrijeme da prođe da bi se postigao znatniji uspjeh. Za razliku od mnogih svojih vršnjaka, B.J.Kastel odmah se pridružio istaknutim pjesnicima. Pa zar nisu mnogi veliki pjesnici postigli visoke domete upravo dok su bili mladi. Dakle, Boris Jovanović Kastel odmah je ušao u literaturu na velika vrata. Brzo je postao jedan od naših najznačajnijih pjesnika. Već je opšte poznato da je njegovo  vrelo nadahnuća Mediteran.

  Vladimir Sekulić
Odlomak iz eseja izgovorenog 9. XI 2004. u biblioteci Radosav Ljumović

* * *

Ako se za nekog pjesnika doista može reći da je u istu egzistencijalnu ravan stavio, sravnao kao moirističku vrijednost, sebe i more, ne bi li on od mora a more od njega uzimalo, iz stiha u stih, iz knjige u knjigu, neutaživo piće sjećanja, najprije to možemo reći za Borisa Jovanovića Kastela. (…). Artizmom ribarenja izvlači iz mora sve te njegove povijesne priče i druge relikvijare iz manjih ili većih rodoslovnih mediteranskih areja, pa nam se ponekad učini da su poneke od borhesovskih stilizovanih maštarija prešle u Kastelovu nadležnost. Kao pravi gospar, Kastel je legitimisao svoje pjesničko područje i svrsishodnost poezije i istorije. Paralelno, izložio je i normativni stadijum svog pjesničkog jezika, lingua mediterrana, kao amblematski zaštitni znak svojih pjesama da se od prve može reći čije su. Kastel je odavno nastao i ako se, dopuštam to sebi da kažem, njegovo sabesjedništvo sa poezijom može komparirati sa Velikim analom svjetske poezije o moru…

Duško Novaković
Noćni brevijar o pjesniku Kastelu, Trg pjesnika, Budva, 29. jul 2003.

* * *

Boris Jovanović Kastel izvorni je pjesnik zemljopisnog nadasve duhovnog prostora koji se rasprostire do posljednjih, rubnih stabala čudesnih trajnoživućih maslina. Mediteran koji on poetski živi, obznanjuje na način kao da ga prvi put spoznajemo, pretače u nizove riječi, u sklad, u pulsirajući romor, šapat pun čežnje i opijenosti, baš kao u živu i životnu kajdanku u kojoj smo morali prije svoga rođenja živjeti…  Sad smo ga se, slušajući Kastela – iznenada prisjetili kao svoje jedine, zaboravljene postojbine! (…). Boris Jovanović Kastel po svom osjećanju svijeta, u ovom je trenutku  – unikatan. Njegovo poetska arka  na horizontu naših malih slavenskih jezika poredanih po obalama sredozenog zavičaja, puna je optimizma, životnog soka, ljubavnog  jecaja. Da, Kastelove su riječi i od suvremenosti i od iskona.

                Ibrahim Kajan
Mostar, 29. siječnja 2015.

* * *

More kao prostor mitološke bezvremenosti, more kao sredstvo poetskog postojanja, pomorska kultura i navigacija kao izvori vječitog nadahnuća – to je zapravo sredozemna poetika mediteranskog pjesnika Borisa Jovanovića Kastela. Autor se vraća u vjekove unazad u potrazi za sjenkom jer zna da trag vječnosti može naći samo u svijetu poezije. Njegova poezija je košnica mediteranskih luka i drevnih vremena premještena u stvarnost i interpretirana vrlo modernim jezikom, filosofijom i slikama. Kastel iz pjesničke supstance crpi istoriju svoje domovine, Crne Gore, nekadašnje Duklje i neizbrisivih tragova i duha velikih civilizacija u njoj – antičke Grčke, Rima, Vizantije, Venecijanske Republike i Osmanskog carstva što Crnoj Gori donosi grandiozne atribute multikulturalizma. Kastel demonstrira bezvremenost diskretno iz razloga što je njegov crnogorski identitet usidren duboko u mediteransko kulturno nasleđe i stoga ova poezija ljubomorno čuva tu istorijsku patinu. Ovaj pjesnik putuje kroz vrijeme i prostore Sredozemlja, obično sam i izvan dogmi i većine. Njegovi lirski subjekti, pa skoro neumoljivo, podređeni su istorijskom ehu. Mi se neprekidno prepoznajemo u ogledalima Kastelovih mora mitološke dubine pobjeđujući vrijeme. Na taj način duhovno sazrijevamo brže i jače u mjeri koliko smo  bliži susretu sa poviješću Mediterana. Kada zaronimo u prošlost, mit i istorija mogu biti izvor budućnosti na koju se možemo gledati sa optimizmom. To su mitološke dubine Kastelovog Mediterana.

 Robert Hýsek i Matthew Sweney

Iz predgovora Antologije savremene slovenske poezije Bludni korijeni na češkom i engleskom jeziku, Univerzitet Palackog, Olomouc, Češka Republika, 2014.

* * *

Ne slučajno, ovo slovo počinjem S. Dž. Persom, tim kultnim pjesnikom mora, koji će svoga posvećenika, naći ovdje, na ovim prostorima, u Kastelu. (…). Ova zemlja i njena žala svojevrsni su palimpsest u koji je sve zapisano a Kastel je odličan čitač i prorok prošlosti. (…). A to je Kastel dokazao na najbolji način svojom i našom Agendom kojoj i ovdje ali i svuda odajem duboko poštovanje. On Mediteran ne doživljava, on ga živi čitavim bićem.

Miraš Martinović
Pobjeda, 17. februar 2001.

* * *

Dragi Kastel.  Sada ponovo pročitah poemu Pismo u boci. Ona je programska pjesma, epistola Mediterana i  suština i tvoje i moje poetike, suština Unutrašnjeg mora. Sve si u njoj rekao! Suštinska je kao da su je vajala velika mora od iskona. Unutrašnja svakako! Sa njom otkrivaš neka dublja mora, potonule gradove, atlantide, pokrećeš časovnike koje je pojelo vrijeme, njihovim kazaljkama daješ novi smjer, vraćaš iscurjela zrna u pječanike, otvaraš nekropole i muzeje, one ponorne tokove kojim teče drugo vrijeme… Sve što je nekada bilo, kroz ovu poemu se vratilo i pjeva besmrtnu pjesmu od koje se i smrt sklanja. Seferis bi je, siguran sam, potpisao kao svoju. Pozavidio bi ti!  Taj veliki Seferis koji kaže – Kuda da me ponese put/Grčka mi uvijek zadaje bol.

Miraš Martinović
Castel Nuovo, septembar 2015.

* * *

Dok sam čitao Pozivno pismo suncu Borisa Jovanovića Kastela – doživljavao sam  svojevrsnu čaroliju, osluškivao nepoznate časovnike koji su pokušvali da izmjere vrijeme, klepsidre iz kojih su curila zrna vječnosti sa kojim sam imao direktan doticaj. Davno potonule lađe ponovo su plovile po okeanu poezije. Okeanu – ponavljam tu riječ jer ova knjiga je okean. (…). Ove pjesme, te epistole Mediterana i šire od njegovih velebnih dubina i obzorja,  suština su Kastelove poetike, esencija Unutrašnjeg mora. Sve je u njima rekao! Kao da su ih vajala velika mora od iskona. Unutrašnja svakako!  Sa njima otkriva neka dublja mora, potonule gradove, atlantide, pokreće časovnike koje je pojelo vrijeme, njihovim kazaljkama daje  novi smjer, vraća iscurjela zrna u pješčanike, otvara nekropole i muzeje, one ponorne tokove kojim teče drugo vrijeme… Sve što je nekada bilo, kroz ove stihove se vratilo i pjeva besmrtnu pjesmu od koje se i smrt sklanja. Veliki Seferis bi neke, siguran sam, potpisao kao svoje. Pozvadio bi Borisu Kastelu!Taj veliki Seferis koji kaže – kuda da me ponese put/Grčka mi uvijek zadaje bol…(…). Zadovoljstvo je pisati o ovoj poeziji, njenom autoru i kontinentu koji će se po njemu zvati.

Miraš Martinović
iz predgovora knjizi Pozivno pismo suncu, 2016.

* * *

Evo knjige čiji se izražajni tokovi ni u sopstvenoj kolijevci ne daju uspokojiti. Na prvi pogled sva od segmenata snova, nemirnih, traumatizovanih, ponekad i metastatičnih, Kastelova Anatomija je gusti zabran asocijacija, sirealističkih metafora, metonimija ali, istovremeno, potkožno, i pripovjedaonica o epohama i dogodovštinama koje su na mediteranskim obalama (…) ostavile blistavog i krvavog traga… Što je kod Kastela mediteransko: ne samo jezički rekvizitarij koji je izvorno primorski, nego i atmosfera, ona nekadašnja, dubrovačka atmosfera, prozirnost čistog mora ali i nedokučivost njegovih tajni, dubinskih drama… Te civilizacijske procese, te kulturološke tragove možemo pratiti i na našoj, južnoslovenskoj strani Jadrana (…); na svoj način i u poeziji Borisa Jovanovića Kastela…

Sreten Perović
Monitor, 4. IX 1998.

* * *

Poezija Borisa Jovanovića Kastela (…) zadržala je u kontinuitetu i u intenzitetu postupne progresije one poetičke konstante koja će dosegnuti zapaženu stvaralačku vertikalu otmjenog duhovnog orijentira, tradicijske dostojanstvene punoće i stoičke filozofske signature. (…). A sanjani i dosanjani svijet B. J. Kastela je Mediteran koji je od iskona tu, među nama. Mediteran je zapravo motivska i filozofska konstanta u cjelokupnoj strukturi autorovog pjesničkog sistema, zahvaljujući čemu i opstaje kao njegov osoben zagovornik.

Jovanka Vukanović
Publika, 14. IV 2003.

* * *

Ukoliko bismo nastavili sa analizom Kastelove poezije, bojim se da bi morali govoriti i o fenomenu tragizma, kao motivskom i egzistencijalnom otklonu. A to bi bilo previše. I za nas i za pjesnika koji ionako ne obitava u našem vremenu. Jer od nas treba bježati. A Kastel je to već uradio. Na tome mu najviše zavidim.

Jovanka Vukanović
Glasnik, br. 13, 2005.

* * *

Mediteran je za Kastela ono što su za Kiša razmišljanja o srednjoj Evropi i srednjeevropskom usudu.

Božena Jelušić
Primorske novine, 31. III 2001.

* * *

Boris Kastel sigurno i čvrsto korača stopama značajnih južnoevropskih pjesnika: Sernude, Kvazimoda i Seferisa.

Vera Primožić
Iz predgovora knjizi Fusnote južnih zvona, 1997.

* * *

Mediteran je upravo podneblje koje je tako toplinski udomilo pesnika Borisa Jovanovića Kastela. Ne znam mladog pesnika koji tako dobro poznaje i oseća mediteranski svet kao Kastel…A ova poezija tako sigurno proishodi iz mitopoetskih projekcija vremena mediteranske civilizacije… Kastelove pesme, uprkos tome što dolaze iz tople, mediteranske užarenosti, ne odriču se šarma halucinacije i ronjenja u tamne dubine bića.

Dragan Jovanović Danilov
Pobjeda, 18. XII 1999.

* * *

Od svih, tada mladih, pjesnika koje sam promovisao i čije sam priče i pjesme objavljivao u časopisu Doclea, izgleda da mi je jedino ostao prijatelj Boris Kastel, i to mi je možda najvažnije. Ni to mi ne bi bilo toliko važno da mladi prijatelj nije osoben pjesnik koji je unio jedan novi svijet u crnogorsku poeziju i kulturnu javnost, poznat kao Kastelov svijet Mediterana.

Momir M. Marković
Prosvjetni rad, 1. II 2005.

* * *

Sada je već sasvim jasno da se sve Kastelove knjige pretaču jedna u drugu i da svaka ponaosob predstavlja samo ciklus jedne integralne poeme, jedne volšebne apoteoze Mediteranu… Za Kastela pojam mediteranizam, kao ideal, sudbina i raskošno prokletstvo, predstavlja poetološku doktrinu koja istovremeno postaje kult, alter ego i neizreciva konfesija književnog opusa.

Zoran Bognar
Borba, 30. IV 2003.

* * *

More je sabiralište svih sila i zato se Kastel neprekidno vraća temi mora… Ono se stapa sa nebom koliko i sa dušom sredozemnom. Ne znam ni jednog pjesnika kod nas koji je duh mora, njegovo prstenasto zibanje u prostoru i u biću poetski molitveno i velelepno izrazio bolje od njega.

Žarko Đurović
Bdenje, br. 10, 2005.

* * *

Pred nama je izuzetno obrazovan, darovit pjesnik, u sferama savremenih poetskih i filozofskih gibanja, pisac prepoznatljivog jezika i stilistike, odan neomodernoj smionosti i pregalaštvu… Kastel je utopljen u zvjezdane predjele južnjaštva, u zvuke i sudbine mediteranskih gradova i obala. Ovaj pjesnik je definitivno našao svoj pjesnički zavičaj, raskošan i bogat ne nalazeći mu zamjenu… Poetsko prokletstvo i intelektualna otmjenost ovog osobenog Mediteranca garant su njegovog daljeg napredovanja. Uostalom, i njegove godine mu daju ne malu prednost koju savremena crnogorska poezija prepoznaje pa u Kastelu vidi svoju aktuelnu inovaciju i buduće smjernice.

Vojislav Vulanović
Iz pogovora knjizi Anatomija sredozemnog dana, 1998.

* * *

Uočljivo je da je pjesnikova leksika stavljena u funkciju pobune protiv ponižavajućeg lica stvarnosti u kojoj trajemo ili, preciznije, gnjijemo, zajedno sa pjesnikovim vrelim reminiscencijama na duhovne vertikale zajedničkog, mediteranski ostrašćenog zavičaja.

Rajko Cerović
Monitor, 30. XII 1994.

* * *

Pišući svojevremeno o S. Dž. Persu, Miodrag Pavlović je zapisao, između ostalog, i ovo: I čistota i prljavština, i more i lučki grad, i pustinja i oaza, definišu se time kako su se prelamali, kako su služili i kako gospodarili tokom istorijskog pohoda čovjekovog. Ovaj se antropocentrični i humanističko-receptivni pribor može slobodno aktivirati i kad je u pitanju Anatomija sredozemnog dana B. J. Kastela … Kastel ima snažnu, mudro-iritirajuću i introspektivnu namjeru da ustalasa opštu sjenku dna, ono što ne dijeli kopno od mora, lično i opšte, ljudsko i neljudsko… Sve ovo, ispisano je u onom osamljenom statusu kad, pod palmom ili u priprati, pjesnik, pušeći svoju cigaretu, unutrašnjim, kreativnim, sopstvenim Vremenom pobjeđuje fizičko vrijeme podastirući mu mapu koja pjeva.

Radivoj Šajtinac
Pobjeda, 15. I 1999.

* * *

Da bi čitalac mogao da u svom srcu napravi gnijezdo za Kastelove stihove mora biti dio Mediterana, inače mnogo toga će mu biti čudno, neshvatljivo, isključivat će prvo ono sljedeće. Kastel, mediteranski gašpar, je izuzetno darovit, moderan pjesnik prefinjenog, suptilnog i nadasve kultivisanog poetskog izraza, snažne i upečatljive i posve osobene metafore i njegova velika je sreća što se nije utopio u kal žabokrečne močvare, nazovi, crnogorskih postmodernista…

Lale Novičin Brković
Most, Mostar, rujan 2003.

* * *

Ako postoji, a ima je oduvijek, poezija gospodstvenog ritma, one arhivske riječi sa imenima istine koja bi bila laž da nije pjesnika, onda je to ovdje… Poezija Borisa Jovanovića Kastela se voli kao što se vole masline i muškatle, minđuše i činijice od srebra… Njegova poezija nije za bine i trgove, galamu… To je poezija koja se kao slatko od ruže uzima vrhom kašike. Ovo je poezija za jutro nedjeljno da je obučete kao svilenu košulju.

Slobodan Ristović
Pobjeda, 19. II 2004.

* * *

Kastelova poezija reflektuje briljantni intelekt i zavređuje pažnju koja se može pokloniti malo kom poetisanju u Crnoj Gori… Kastelova poezija je svečani događaj u probranoj poeziji Mediterana.

Slobodan Ristović
Iz eseja o knjizi Vjenčanje sa sipom (2007)

* * *

B. J. Kastel je odavno postao rob Mediterana… Ego mora podsjeća na mapu ispreplijetanih morskih puteva između Đenove i Tunisa, predstavljenu na tapiseriji iz XIV vijeka, rađenoj po crtežima jednog flamanskog slikara. Ta mapa se doima kao bogata ribarska mreža sa bogatim ulovom, u koju su se uhvatila sva mediteranska bića: od školjki i riba do nemani mraka. I njihove amajlije: pogledi, zvijezde, suze… Pjesnik je pred čitaoca rasuo mrežu. Kastel nam je darovao Mediteran.

Melanija Bulatović
Pobjeda, 23. 10. 2004.

* * *

Krupan je zadatak mladog Borisa Jovanovića Kastela koji se odvažio da se tim velikim ljudima bavi i njihove misli, osjećanja, spoznaje, introspekcije i esenciju literarne kreacije protumači i obznani, prevashodno sam u njih proniknuvši. Uvjerio nas je da je taj posao prilično dobro uradio. Mediteran nas je zapljusnuo.

Slavica Perović
Pobjeda, 17. II 2001.

* * *

Moram priznati, da sam se oduševio skladom poredanih riječi, dubinom misli spletenim u ogrlice od slova koje bi rado imao o vratu kao ukras ili objesio na zid iznad radnog stola. Dovoljno je letimično preletjeti Kastelove pjesme pa da brzo uočite da se radi o misaonom, darovitom i vrsnom pjesniku koji, podjednakom strašću i mudrošću, šeta ljepotama i strahotama Mediterana i ljudskom dušom.

Ante Matić
Most, broj 196, Mostar

* * *

Kastel nastavlja njegov hronološko-poetički niz ili već uvježbano nizanje melanholične mediteranske ogrlice koja svjetluca u tmastom i nehumanom obličju današnjeg svijeta.

Bogić Rakočević
Prosvjetni rad, 6. IX 2007.

* * *

Osvrnemo li se na mjesta događanja, odmah ćemo vidjeti koliko je to južno podneblje dalo influenci na poetski izraz B. J. Kastela.Autobiografski žal istovremeno prerasta u žal za kontradama i serpentinama, atrijumima i kolonadama i neizbježnim primadonama…

Pavle Goranović
Doclea, XI 1994.

* * *

Miljković je tvrdio da se i Ajnštajn može prepjevati i to su mu mnogi zamjerili. Kastel je dokazao da se istorija može prepjevati i učiniti čovječnijom, istinitijom i bližom. Morehodac i moretražitelj, Kastel, uspio je da ponovo pronađe sliku davno izgubljenog Mediterana, udahne joj život i starim vrijednostima podari novi sjaj. (…). Nisam vidovita, ali mnogo šta osjetim. Od onoga što se danas u Crnoj Gori piše, od dva-tri imena, ostaće zapamćeno Kastelovo… I to je ono što me raduje. Neke buduće generacije će misliti da je naše vreme vredelo nečemu baš zbog toga što si i ti bio u njemu.

Dragica Ivanović
Koraci 7-8, 2007.

Krstarenje kroz Kastelovu poeziju, naprotiv, bilo je baš kao višemesečno krstarenje Mediteranom. Brod me je spokojno čekao, plovila sam od pesme do pesme polako, često se kod nekih stihova iskrcavajući na nekoliko dana, dok ih ne zagledam sa svake strane, dok ne ulovim sve asocijativne tokove kojima bi se od njih moglo poći. Davala sam sebi vremena da se saživim s nekima od njih, bez žurbe sam upoznavala svaki kamenčić na obali, svaki val pod koritom broda, otkrivala prošlost, pisala vlastite stihove voleći se s rečima jednog od najistaknutijih crnogorskih pesnika našeg doba.

Dragica Užareva
Književni magazin, Beograd, 2016.

* * *

Kad sam, po završetku pjesničkog festivala u Plužinama, s Kastelom lutao Podgoricom i debatirao o poeziji i životu, znao sam da sam sreo zanimljivog sagovornika i dobrog pjesnika. Kada sam, potom, u avionu prelistao njegove knjige saznao sam, takođe, da su mediteranski pjesnički krajolici, puni snažnih i sugestivnih slika, ispisanim bogatim i dorađenim jezikom, jedan od najsamosvojnijih – u vlastitim stiskama predisanih i vlastitom krvlju ovjerenih – pjesničkih glasova na mediteranskom prostoru. Jezik njegove poezije je sočan, slike snažne, izraženog kolorita, ražarene od mediteranskog sunca i na rubovima ponekad trpke, nagrižene morskom solju.

Robert Titan Felix
Pobjeda, 21. IV 2007.

* * *

Najzanimljivija figura nove generacije crnogorskih pisaca Boris Jovanović Kastel i ovim rukopisom nastavlja opsesivno traganje unakrst asocijacija izdašno generisanih mitskim podnebljem Sredozemlja.

Dušan Vidaković
Danas, Beograd, 3. IV 2004.

* * *

Pjesnik je mitologiju i nautiku, nekako istovremeno, saznavao, povezivao i tiskao u naum tabake… I tako, flote i mornari, lepotice i pirati, zakopana blaga i planovi, pripjevi i signali, svetionici i pomračenja, smenjuju se u strofama. U jednom času, nagoviješteni potop Sredozemlja je sinonim za Veliki potop, s tim što je Kastel vaskoliki svet omeđio i omađijao Mediteranom u nameri da kao pesnik tu potraje i važi.

Radomir Mićunović
iz eseja Mit i nautika, 2004.

* * *

Izgleda, čudne li igre sudbine, trebalo je da dođe smutni kraj XX vijeka pa da opet crnogorski (po ocu) i hercegovački (po majki) ljuti krš rodi pjesnika našeg primorja, u potpunosti okrenutog čistom duhu latiniteta… Kastel Jovanović ostaje najdarovitiji, dovršeni neorenesansni i neobarokni pjesnik Crne Gore i Primorja. Ne samo zato što je danas uistinu jedini i što je istovremeno i potvrđeni neopostmodernist.

Perivoje Popović
Stvaranje, oktobar-decembar 2000.

* * *

Поштовани и посебни Кастел, Бескопник је висок као Леутар, као Ловћен, а дубок и усталасан као Средоземно море.Ех!

Перивоје Поповић
8. април 2016.

* * *

I osma po redu pesnička knjiga B. J. Kastela vodi čitaoca, kao što ovaj i iščekuje, u duh i aromu Mediterana… Nužno je determinisati Kastelov pesnički Mediteran. Što se tiče vremena i prostora oni imaju karakter transvremenog i transprostornog (…) jer ih pesnik pretvara u jedno vreme oslobođeno svih limita… Bašlar tvrdi da je voda suštinski ontološki preobražaj vatre i zemlje… Voda i Mediteran bivaju istovremeno i nedokučivi i zagonetni, neobični i začudni.

Aleksandar Laković
Most, broj 215, Mostar

* * *

Kastel svojim djelom opovrgava Bazilidovo učenje. On vjeruje da imamo trunku nečega u nama, ma kako se to zvalo, zahvaljujući kojoj smo kadri da prevaziđemo beznačajnost, postanemo toponim neke lične istorije i zadržimo se u toj prolaznosti nazvanoj – život. O njoj snažno svjedoči i Mediteran, prostor duha koji kajanja pretvara u utjehe, u kojem se briše granica između putovanja i hodočašća i čija su mora i prolaznost utisnute priče koje ostaju za sva vremena.

Vanja Kovačević
Književne novine, br. 1142, jun 2007. Beograd

* * *

Mediteranski heksateuh je još jedna u nizu Jovanovićevih knjiga koja nudi prizore i filozofiju dosanjanog Mediterana i projektuje vizure jednog svijeta što samo još postoji u strahu da ga ne zaborave. Dakle, i sa stranica ove knjige izgrijava sunce juga, ljeska se modra pučina i širi intima Sredozemlja.

Zorica Radulović
Iz pogovora knjizi Mediteranski heksateuh, 2004.

* * *

Ego mora, najnovija zbirka pjesnika Borisa Jovanovića Kastela, autora neobično koherentnog i kultivisanog poetskog usmjerenja, kao da nam donosi novi, još svježiji dah Mediterana… Ta multiaspektivnost subjektivnog bitisanja, raznolikost poetskih interesa, stare su a u novom ruhu odjenute karakteristike Kastelove poezije, njegov zaštitni znak, a uz bogatu leksiku i zvučnost melodije koju pretvara u harmoniju – sve to ga čini jednim od najznačajnijih crnogorskih pjesnika.

Veselin Lazarević
Dan, 28. X 2004.

* * *

Nedavno je iz štampe izašla nova knjiga poezije našeg eminentnog pjesnika, nenametljivog ali jednog od najznačajnijih stvaralaca u Crnoj Gori, Borisa Jovanovića Kastela. Pored izvanrednih prethodnih knjiga poezije i njegovih esejističkih nenadmašnih tekstova, knjiga Beskopnik nam otkriva autora kao pjesnika fascinacija. Ljubav kao fascinacija? Priroda sa svojim pojavnostima fascinacija, nebo kao fascinacija, Njegoš kao fascinacija, More pored Bečića kao fascinacija. Njegova pjesnička psihologija i psihijatrija spoznaje čovjeka i u čovjeku, njegova izvanredna povezanost sa mediteranskim razmišljanjem, njegov izvanredan spoj prirode i dobročinstva, svakako je jedinstven u našoj književnosti. (…) Zahvaljujući, dakle, gipkosti jezika i osobitoj tvoračkoj imaginaciji, Boris Kastel ne dozvoljava da mu pjesme plutaju, mada ga možemo nazvati moreplovcem Mediterana. Svaka pjesma je na „brodu”, u njemu, i rađa se magija pjevanja u kome se vrši takozvana amalgamizacija (stapanje) svjetova. U takvom stanju sve postaje moguće…

Veselin Lazarević
Dan, 22. VIII 2015.

* * *

Poezija B. J. Kastela koja se okreće prošlosti u nekoj vrsti istorijskog romantizma oslanja se na tradiciju istorijskih utopija koja je zaokružila svoj kontinuitet od Ovidija, preko renesansnih pisaca do Rusoa… Kontemplativna usredsređenost, vizionarski patos, cjelokupan njegov poetski angažman – ukazuju na povjerenje pjesnika u taj istorijski izgubljen prostor koji postaje pozitivna paradigma.

Nataša Nelević
Polis, 28. I 2000.

* * *

Kastel je mediteranski zatočnik i harizmatični gvardijan drevnog poetskog mita.  Mediteranski gospar koji je presudno obilježio crnogorsku literaturu i značajno uticao na šire mediteranske poetske tokove. To je apostol mediteranskog duha u službi mira. Kastel nam kroz virtuozne poetske pasaže otkriva univerzalne kodove jedne usnule civilizacije, koja je vjekovima predstavljala sudbinu cijelog čovječanstva. (…). Kastelovi stihovi svojom istančanošću u pristupu i osjećaju otkrivaju njegov višestruki poziv pjesnika proročkog dara koji maestralno nalazi prikladnu riječ za uvijek iznova proživljavanu zbilju što podrazumijeva biti filozofom u najširem i najdubljem smislu riječi. On nam otkriva čitav jedan pokopani i zaboravljeni svijet, štaviše, Kastel ga kroz misterij Slova podiže do same nedorečenosti Tajne koja sve prožima. Svojim izbrušenim jezikom nanovo nam tka sagu o Mediteranu, baš kao Pulover od Bršljana iglama kompasa.

 

                                                                                                                               Vladan Lalović
31. X 2014.

* * *

Autor sugeriše astralne razmjere sopstvene fascinacije slojevitošću južnoevropskih civilizacija, istražuje konkretne fenomene susreta mediteranskog bića s ambicioznim, sterilnim uzurpatorima toga prostora. Jednako kao što je svojevremeno svoj glas pridružio protestu manjine koja se odupirala rušiteljima gradova.

Vlatko Simunović
Pobjeda, Agora, 14. VI 2005.

* * *

Hvatanje u koštac s renesansnim poetskim obrascima samo po sebi zaslužuje pažnju nacionalne kritike… Kastel je uspio u svoje pjesme unijeti unutrašnju metaforiku i bogatu dubrovačku i crnogorsku leksiku.

Igor Marojević
Iz pogovora knjizi Kad zamirišu kajanja, 1994.

* * *

No, bilo da je na strani lirike ili pak istorije, Jovanović nesumnjivo piše poeziju. Naizgled, samo konstatacija ali, u mom razumijevanju, značajan kompliment.

Ilija Lakušić
Trend, zima 1997.

* * *

Mediteran Kavafisa i Seferisa, ali i Kvazimoda i Montalea, te Sapfo, Valéryja, Kamija i brojnih drugih poeta Španjolske, Grčke, Italije, jadranske obale, maloazijske i sjevernoafričke obale, jeste opijat za stvaranje jedne od naj većih poetičkih atmosfera svjetske poezije. Boris Jovanović Kastel se rodio među ove najveće, najbolje čiste duše morskog i vazdušnog jezika. Sanja i piše, piše i sanja, pjeva, stvara, kroz pjesme širi talase novog i drukčijeg čovječanstva, troši sjeme za humanizam budućnosti koja je sa njegovim bićem već ovdje, među nama. I takvu nebeskozemaljsku filozofiju poezije donosi svaki pravi pjesnik tako što se bogato napaja u ostvarenju pjesnika prošlih doba, i onda ih povezuje, pa sa svojom »božanstvenom« kreacijom daruje ljudskim bićima potpunu pre porođenost.

Ručak na hridini je za naš suvremeni evropski prostor izuzetno značajna pjesnička knjiga. U vihorima kataklizma tičkih i grubih društveno-političkih promjena Balkana, Evrope i Planeta, vidim u takvoj poeziji najvišu, naj potpuniju nadu za čitavu čovječanstvo. Poezija B. J. Kastela je svetionik na hridini u tom sveopštem vihoru i kaosu vrijednosti. Tu je nebo umirenosti drukčije. Kastelove pjesničke riječi kao riječi vatesa (proroka) povezuju i spajaju, umiruju sa čistom svjetlošću Sredozemlja, umivaju sa talasima Mediterana, miluju njegovim vjetrom. Zato ova poezija dodiruje našu unutrašnjost sa jezikom s one strane izrečenosti, stvarnoga i zemaljskoga.

Ivan Dobnik, Iz pogovora knjizi Ručak na hridini, 2010.

* * *

Prvi moj susret s poezijom Borisa Jovanovića Kastela bio je veoma prijatno čitalačko iznenađenje, jer se radi o pjesniku koji je, usprkos mladosti, već opsežnim opusom, prepoznatljivim glasom i rukopisom, moderno artikulirao svoju fasciniranost Mediteranom. Magičnim prostorom, u kojem se, pored ruža morskih struja i vjetrova, dotiču, grle i ljube more, nebo, zemlja i plamen sunca, zrcaleći se u njegovoj povijesti, kulturi i umjetnosti. Prema kojem malo ko od onih, koji ga, kao i ja, osjećaju duhovnim zavičajem, može ostati ravnodušan. A kako i da bude drugačije kada je Mediteran, latinski naziv središnjeg prostora, u antičko doba poznate Zemlje, nesumnjivo kolijevke europske kulture. Kastel je svoje pjesničko suočavanje s Mediteranom i svoje moreplovstvo njime, kakve dosad nismo sreli u crnogorskoj poeziji (i ne samo crnogorskoj), usmjerio pretežno vraćanju njegovim obalama i opisivanju svojeg lutalaštva. Po nečem sličnom Odisejevom povratku na Itaku, ali, po mnogo čemu, i različitom. Ponajviše otkrivanjima i istraživanjima prašinom zaborava prekrite burne povijesti Mediterana i njegovih bogatih kulturnih riznica. Pogled u prozirnost morskog plićaka Sredozemnog mora u svako dnevnom životu čak i mnogih Mediteranaca preusmjerio je u dokučivanje tajni koje kriju njegove tamne dubine, koje pjesnik naziva podmorjem, u kojima leže ostaci »potonulog svijeta« iz krhotina kojeg kaleidoskopski slaže svoje pjesničke mozaike. Krhotinama zaboravljenog kosmosa Sredozemlja, nađenim u muzejima, arhivima, bibliotekama…, dodaje viđeno i doživljeno u lukama brojnih mediteranskih gradova, crkvama, krčmama, bordelima… Vjerujem da knjiga koju držite u ruci – izbor Kastelovih pjesama Ručak na hridini, u kojoj su onima, kako sam lijepo kaže, iz mediteranskog arhiva dodane nove, ne samo potvrđuje rečeno, nego bi se tome još mnogo šta dalo pridodati. A najvažnije je, čini mi se, njegove pjesme čitati otvorenog srca, jer nam one, svakim novim čitanjem, sve šire otvaraju svoje dveri i uvode nas u čudesne odaje upjesmljenog mediteranskog prostora neiscrpnih ljepota i tajnovitosti, podstičući nas i same na maštanje. A znano je da je mašta kraljica stvaralaštva.

Josip Osti, iz pogovora knjizi Ručak na hridini, 2010.

* * *

Mediteran je, naravno, opšte mjesto, ono što se, i naslijepo, i bez čitanja, i prije svega, a priori vezuje za diskurs ovog pjesnika. Ali se moramo zapitati: kakav sve Mediteran? Lučki, bordelski, mornarski… “Po tavernama i bordelima Bejruta se vučem…”, pisao je Kavafi, u svojim crticama iz antike, izmještajući problem zabranjene ljubavi iz svoje sadašnjosti u daleku prošlost. Ali šta je time mislio? Možda: bio sam na nekim mjestima, iz očaja, ta mjesta imaju dušu. Možda im je duša crna, ali imaju je.
Kod Kastela smo, međutim, na jednom drugom terenu. Mogli bismo, čak, reći, nagovijestiti, da je on pjesnik štimunga. Ma o čemu pisao, iz njegovih džepova sipi pijesak, “curi more”, bilo ono mutna laguna, ili plavet ispod hridi, hridine, na kojoj se, kod njega, bez odjeće ručava. Kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Ali, ako Kastelov integralni opus posmatramo retrospektivno, uočićemo, i njegovu izuzetnu konzistentnost.
Rođen je, uostalom, gotovo u predgrađu jednog od najčudesnijih arhiva – Dubrovačkog arhiva. A i putovanja su ga vodila diljem Mediterana. Dakle: more je svuda, Kastel nam samo ukazuje na to. Smatra to činjenicom. I postoji još jedan aspekt njegove misli: viteštvo, ali ne kao opsesija, nego kao nešto što je prirodno kao disanje. O njemu su već mnogo pisali kao o gosparu u kraljevstvu riječi, možda samo treba dodati opasku o rijetkom rafinmanu, o pisanju sa ukusom, o poznavanju granica napisanog. O tome šta napisati, a šta ostaviti nedorečeno.
Po kom moru plovi zbirka Ručak na hridini? Prije svega, to je zbirka-dnevnik, u kojoj je on refleksivniji, manje emotivan nego inače, ali još uvek nepogrješivo prepoznatljiv. (…) Kastel ne boluje od neke strašljivosti pred životom, kao što je i zaljubljen u istoriju, i ne osjeća to kao slabost. Pa da li bismo, onda, neke od ovih pjesama, ili cjelinu, mogli smatrati analom, analima? Svakako, ali ne u suvoparnoj formi, riječi pjesama imaju svoj energetski naboj, svoju bremenitost.
To je onaj tipičan kastelovski kosmopolitizam, ne usitnjavanje ovog svijeta, već širenje ličnog mikrokosmosa po geografskoj karti Evrope, od Herkulovih stubova, do Levanta. Kakav bi bio Mediteran u očima nekoga ko ga nikada vidio nije, nego je samo čitao Kastelove pjesme i eseje? Bio bi to predio izuzetne ljepote, ljepote koja zaslijepljuje, za koju bi se vrijedilo boriti, za kojom se mora uzdisati. Po tome je Kastel pjesnik nekih drugih vremena, ali on nije zalutao među nas, njegov credo jeste romantičan, ali nije zanesenjački. Nije on jedan od zanesenjaka, od kojih je toliko zazirao Fridrih Niče, da je molio za ogradu oko svoji misli i riječi, da u njegov “zabran” ne bi prodrli ljudi takvoga kova. Kastel je, baš naprotiv, tu da bi aktivno mijenjao stereotipe: jezika, mišljenja, i, zašto ne, samih osećanja. I ne možemo mi pjesniku reći: ljudi nisu tvrđave koje neko opsijeda, između nas i života ne postoji šanac, žene nijesu Gospe, nije ovo Srednji vijek… Pjesnik veli: Kada se vratio sa južnih mora/govorio je ulicama Cetinja – ja sam Venecijanac/ja sam Venecijanac iz doba Vivaldija/i donosim vam more u džepovima. Pjesnik ne priznaje diktat vremena, stege nacije, i bilo bi dobro da to naučimo od njega. I mi.

Aleksandra Grubor

 * * *

I najtajnovitiji, i zagonetni stihovi, rečenice i riječi imaju svoje ključeve i ključiće, svoje katance i brave, i ja sam uglavnom intuitivni nalazač i otključavalac i onih najkomplikovanijih, ali kada se nađete pred morem zagonetki i tajni protkanih mirisom borja i ljekovitog bilja sa primorja, i slanom vlagom kože i krikom galebova, i šûmom vječnosti u talasu u kojem neumorni zrikavci prevlače gudalom nestrpljenja po bezvremenim odgovorima, a uz sve te tajnovite slike stoje rastvoreni katanci, razvezane réze, i zlatni i srebrni ključići na pladnjevima danje svjetlosti, onda se osjetite ili zbunjeno, ili, čak, uplašeno.
Strah da vas neko smišljeno navlači na krivi trag, da vam nameće zaključke, i vodi vas namjerno uskim, sporednim i mračnim uličicama, gdje dodirujete slane, kamene zidove i kližete se niz skaline vlažne od uzbuđenja sile koja se katkad uzburka kapljicama skoro nevidljivim, samo da bi pravo rješenje ostalo izvan dosega, da glavnu stradu i ne vidite! Na to meni liče, na stare, rukom izrađene čipke, na pjenu morsku u konce uhvaćenu, i pogledom ukroćenu, eseji Borisovi.

Emsura Hamzić

* * *

 

Na Kastelove stene/Prosuo se talas/Uvlači se šum/U dubini hridi/U pećinama/Ne čujem ništa/Na obalama/Ptice kljucaju pesak/I vodu odnose u kljunu/Čuvajte mi tišinu talasi/I onu lađu usidrenu/U dubini stena/Ako u plićacima/sretnem Dalminu/Neću joj reći/Da sam stvaran/Urezaću stazu do vrha/Poneću punu korpu školjki/Da im pokažem drugi svet/I otići/Bez mesečine i ljubavi.

 Dragoslav Bato Babić

* * *

Ovo nije analiza „Beskopnika“. Niti verujem da je ona potrebna ovoj knjizi. Sve što želim jeste da pozovem budućeg čitaoca da se hrabro baci u svet školjki, sirena, ali i šovinista, patuljaka i parazita, da veruje Borisovim stihovima: Oslanjam se/na morsku vodu da ne podivljam. Dakle, da ukažem neznanom sunarodniku – čitaču Mediterana – na lepotu stihovanog bespuća koju sam doživela, recimo, čitajući pesmu „Aloja, kraj i nastavak“. Kao što bismo i očekivali: Raste na suvom kamenu antičkog rodoslova. Svi mi tu i dalje rastemo, bez obzira na naknadne podele kojima se hrane zavade i posledični ratovi. Svi smo opstali zahvaljujući biljci besmrtnosti. U jednom drugom moru, u pustinji u kojoj se, uzgred da i to pomenemo, nalazi najveće podvodno jezero na svetu (Kalahari), istu tu biljku nazivaju ljiljan pustinje. Kako god, ona leči kao majka. I to je jedino poređenje, sa njom koja dariva život. Pa tako Boris Kastel, umesto kraja u koji poput pravoga pesnika ne veruje, predan onome što se danas zove otvorenim delom, a nekada je to bila samo reč – horizont – ovu pesmu za tren samo završava stihovima koji su ujedno i poziv da je nastavimo: Na svoj život/bila je stavilatačku./Ali, list aloje/iskapao je još/dvije kaplje./To su tri…

                                                                                               Marija Knežević, 2015.

* * *

Svi smo ispod kape Kastelove poezije. (…). Kastel je postao i sinonim za Crnu Goru. I mnogo šire…

Željko Jovović, Beograd, 10. X 2015.

* * *

Na koji način se može bolje ośetiti duh Mediterana, dočarati taj dio zemaljske lopte za koji Boris Jovanović Kastel kaže da je “preporodio čovječanstvo i osvijetlio ga bakljama slobode, ljubavi, nauke, umjetnosti i svim civilizacijskim dostignućima…”, ako ne kroz stihove autora koji je cjelokupno stvaralaštvo posvetio njemu. Zar nije prirodno da se u svim zemljama Mediterana objavljuju stihovi autora koji isključivo piše upravo o Mediteranu. Boris Jovanović Kastel je crnogorski pisac, ali ga zbog poezije koju je podario Mediteranu, trebaju skoro podjednako smatrati svojim sve mediteranske zemlje.

Vesko Milović, portal Montenegrina, 30. XII 2015.

                                                                                                                                                                             * * *

Slažem se s Dragicom Užarevom u potpunosti jer stavlja Kastelovu poeziju uz rame velikana (Kavafi, Miljković, I. V. Lalić, B. Radović…), ali kao dublju, drugačiju i sugestivniju. Čitajući Kastelovu poeziju osjetila sam, kako bih to nazvala, drugačiji, pomalo neobično moćan stil, izrazito dubok i jak, što daje njegovim pjesmama posebnu ljepotu, stvorenu od te različitosti i odstupanja od uobičajenog stila pisanja poetskih uradaka.

Andreja Malta, Zadar, 17. maj 2016.

 * * *

Posebno raduje što su to riječi mog prijatelja, ali i jednog od, slobodno smijem reći, najvećih (i živih i mrtvih) pjesnika Mediterana. Mislim na Mediteran kao inspiraciju.

Fuad Kovač, Sarajevo, 25. VII 2016.

* * *

 Jedrenjak pjesnika Borisa Jovanovića Kastela nije za mirne luke, već za otvoreno Sredozemno more!

Senad Karađuzović, Bar, 29. VII 2016.

* * *

Našao sam u knjizi Pozivno pismo suncu puno motiva i mesta koji su mi se odmah omileli i počeo sam da stihove iz knjige osećam kao nešto blisko. To je ona misao da je tvoja osećanja u potpunosti izrazio umesto tebe neko drugi.  Sjajno se u Kastelovim pesmama meša duh drevnog Mediterana i sadašnjost, sadašnjost koja se ostvaruje kroz niz ovovremenskih predmeta, sitnica, usputnih detalja… A sve je to dato uverljivo kroz atmosferu gde se tako živo oseća miris mora, mediteranskih pijaca, vina, voća…

Tomislav Marinković, Šabac, 11. X 2016.

                                                                                                                             * * *
Kastelov književni opus i, naročito, jedinstvena mediteranska poezija predstavlja otmjeni mozaik naših južnjačkih sudbina u kojemu jedinstvom raskošnog tragizma plovimo ka prepoznatima sebi i suncem osvijetljavamo mrakove naših iskušenja i prolaznosti. Otud je Kastel ne samo crnogorski ili južnoslavenski, nego i netko koga možemo nazvati pjesnikom svih naroda Sredozemlja.

Obrazloženje žirija nagrade Književno pero za knjigu Pozivno pismo suncu, Rijeka, 18. XI 2016.

* * *

Оригинален, со свој препознатлив поетски стил, Борис Кастел духовно плови со прекрасните стихови на неговата муза – Медитеранот.

Митре Мангоски Радождански, Охрид, 8. IX 2017.

Mediteran je volšebnost što provijava u stihovima. Takva duhovna ljubav je raritet koji omogućava da poezija opstane. Duboko se poklanjam Kastelovoj poeziji i njegovom opusu.

Митре Мангоски Радождански, Охрид, 7. XI 2017.

 

* * *

U jeziku dok te bude i glavom će tebe biti (P. Preradović) pa je književnik Martinović ovim djelom iskazao svaku apsurdnost podjele crnogorskog jezika na narodni i književni jer je to književno-istorijski i socio-lingvistički jedan i jedinstven jezik, jer su na njemu svoju uzvišenu poetiku iskazali grandiozna crnogorska imena: Petar I Petrović, Petar II Petrović Njegoš, Marko Miljanov, Stjepan Mitrov Ljubiša, Radovan Zogović, Mihailo Lalić, Čedo Vuković, Novak Kilibarda, Jevrem Brković, Branko Banjević, Janko Vujisić, Boris Jovanović Kastel i drugi.

Dr Čedomir Bogićević, Crnogorski glasnik, Zagreb, ožujak/travanj 2017.

* * *

Dobar deo svoje poetike utkao je u svoje izuzetne eseje. Utemeljenost i eruditivnost možda i možemo da steknemo sa godinama vrednog rada, ali filigranska istančanost i lepota reči odraz su vanvremenskog duha i datog dara.

Zorica Krstović, Beograd, 30. XI 2017.

* * *

Sva su mora u njegovom naručju! Od onih prije potopa, do ovih nemirnih, ustalasanih voda u kojima poezija ovog skromnog velikana svoj tok pronalazi pravo kroz srca onih koji prepoznaju, onih koji znaju, onih koji petu stranu juga nose u svom genetskom kodu! Bravo za pjesmu koja je život i sloboda njegova!

Mr Ana Pejović, Nikšić, 15. XII 2017.

____________________________________________________________________________

IMPRESIJE ČITALACA

 Kastel je sjajan i otmen pjesnik, među najboljima u Crnoj Gori i regionu. Jedino još u istinitost njegovih bajki o Mediteranu vjerujem.

Marina, Forum portala Cafe del Montenegro, oktobar 2014.

* * *

Nekako je sve tu – more, nebo, brda, vizantijstvo-slovenstvo-istok sa jedne strane a duh rimske antike-venecijanstva-juga sa druge strane, sve spojeno u mediteranstvo u mislima ovog pjesnika. Kastel, pjesnik Mediterana. Krilati lavovi svetog Marka sa stijega/Vječnog grada bude ga./Njegovu maštu vlastela/iz prastarih palata pohodi./On im nazdravlja vinima/iz berbi od prije hiljadu godina…/Onda im, po uputama koje mu,/miješajući drevne glasove sa šumom/sinoćnih talasa,/šapuću na uvo,/svojeručno gradi lađe./Ukrcaće ih i zorom otisnuti/da zauvijek jedre na oblacima/iznad Mediterana,/osim ako se ne nasukaju na hridine/nekog ljubitelja poezije./ Ovi bokonji se više nikad ne daju/iščupati iz glave.

Zdravko Radošić, Forum portala Cafe del Montenegro, 10. XII 2014.

* * *

U gladnoj potrazi za dubinama, on izranja iz sebe a uranja u nepoznanicu. Uživati u ovoj poeziji je isto kao otići u skupu parfimeriju pa izabrati najljepši parfem. To su čitavi romani u samo jednoj pjesmi.

* * *

Zvjezdana Podraščić, pjesnikinja, Banja Luka, 28. II 2015.

Dobri književnici se ne rađaju preko noći. Za to što ti kažeš potrebno je vrijeme. A, na kraju, biće vrijedno Kastelovo vrijeme.

Angelina, Beograd, septembar 2015.

* * *

S jučerašnjim danom u mojoj arhivi srca stoluje još jedna zbirka i ta me spoznaja čini iznimno sretnom.  A sve ono što je voljeno i drago srcu mom, dragi čitaoci, iz srca dijelim i vama.  Kada zavirimo u dubine mora ni svjesni nismo koje se sve ljepote u njemu kriju…Iz nekih površnih pogleda razumijemo dio raskoši, ali tek s uronom u te dubine spoznajemo i upoznajemo svu blagodat. Jednako tako je i kada „uronimo“ u stihove zbirke „Beskopnik“ Borisa Jovanovića Kastela.Po površini, odnosno, naslovnici svjesni smo da se u tim dubinama listova krije jednako lijepo savršenstvo kao u dubinama svih voda. Pjesnik piše o valovima, a kroz stihove ih oživljava…Oni šume, udaraju o hridi, čuju se snažno ovako ukoričeni.Mediteranom od iskona,morem kao majčinom utrobom,plovidbama kao tekovinama života i srcem poput sunca što grije more utkao je svoje čežnje, svu bol, svoju ljubav, nadanja…Antologija njegovih stihova sazdana je od mitova,legendi koje su obilježile sve naše predodređene životne crte koje njedri svojim riječima i božanstveno ih ponovno oživljava stihovima. Dakle, biografija njegovih misli postaje poezija.Afrodizijak njegovog života je more, morska pjena, hridi…U njima živi ljubav koju možemo otkriti kroz njegov nevini striptiz života ispod površine valova.Uživajte u ovim stihovima, ćutite morske dubine strasti… plovite.

Renata Bencek, pjesnikinja, Beli manastir (Osijek), 19. IX 2015.

* * *

Čitam Vaše stihove. Svako novo čitanje je kao ronjenje na većim dubinama. Neobičnost je zahtijevala moju pojačanu pažnju jer sam u početku osjetila samo, naizgled, hladnu šumu simbola. Al baš zato što su simboli, tražili su da se, bez odustajanja, uporno krećem među njima. Ogriješiću se kad pomenem samo neke od pjesama, znam. Proći ću još koji put tim, sad nepomenutim pjesmama. Ali da pomenem da bi moji učenici zapanjeni ostali pred „Slučajnošću“, „Galebovima“ i „Mliječnim putem“ kao pred šumom simbola Bodlera, Verlena, Remboa… da bi imali niz asocijacija, neobičnih stavova. Ali bi, ipak, najradije govorili te stihove jer slojevi neodređenosti su neiscrpni. Uspjeli ste tehnikom Voja Stanića da dočarate moj zavičaj pjesmama „Ekstaza mora i krpene lutke“ i „Udica“. „Plavost“, „Ogrlica za statuu“ i „Afrodizijak“ povele su me u ponovnu šetnju Miraševim knjigama, naročito „Snovima u Doklei“. Ovog puta sam ja ostala zapanjena pred „Ovidijevim izgubljenim spjevom o ribarstvu“. „Sardelama“ ste probudili moju zavičajnu elegiju. Ja sam definitivno u pjesmi „Mediteranid“, ne zato što je njena poetika bolja od poetike drugih pjesama, već zato što je njen ritam moj unutrašnji ritam. Ovo je samo djelić moje impresije. Vaša poezija zaslužuje pažnju šire retorike i obrazovanja. (…). Vašim stihom dodali ste mediteransko plavoj još jednu nijansu. Vjerujem da ćete u dubinama svog Maditerana naći ispunjenje svojih snova. Hvala!

Dijana Grbić,  profesorica, Herceg Novi, 29. IX 2015.

                                                                                                                            * * *
Kad vam stignu slova nošena dahom maestrala i probude onu staru želju iz školskih dana da pođete na put Mediteranom, vi zaista i proputujete kroz vjekove nevjerovatno slojevite geografske širine i dužine tog rajskog vrta. Kao zaneseni moreplovac uđete u sve arhetipove prepoznatljive a neobjašnjive vašoj duši, prošetate obalom karnevala i renesanse, zabrodite jedrenjakom s kojim ste se pobratimili još u djetinjstvu, na talasima se rastvore i nove knjige (a već godinama i decenijama nam se nude, a mi ih tako bezobzirno mimoilazimo) koje nas upozoravaju da su moćnici i vrijeme nemilosrdni, čak i pred ljepotom. Ali ima i drugih moćnika koji kroz slovo ukazuju na snagu, ljepotu i nepropadljivost ljepote koja nam je potrebna. Vaskrsava Mediteran mojih predaka i moj Mediteran. U školi se nešto nauči, većinom u preletu zbog nemanja vremena. Ako je profesor pasioniran nekom značajnom pojavom, tu smo blagosloveni. Ostalo ostaje nama na milost i nemilost. No, sretne se autoritet koji može biti vodilja ka istinski vrijednostima koje su se rađale kroz vjekove. I nastavimo put ljepote, put Mediterana. Hvala, Borisu Kastelu, za stihove koji otkrivaju neke nove puteve i vrijednosti. (…). 
Ove pjesme su svojevrsni palimpsest koji, kad se zagrebe dublje, predstavljaju trenutak ulaska u sopstvene dubine smještene u kulturno-istorijske slojeve Mediterana. Za čitaoce ove poezije važi krilatica: ‚‚Učite gledati, učite čitati“ kroz njenu slikovitost, slojeve značenja stvarajući sopstvenu estetiku i percepciju. Zato je ova poezija čuvar kapije Mediterana, čuvar naših sopstvenih kapija. Eto, zašto su mi neophodni razgovori o Mediteranu.

 

Dijana Grbić,  profesorica, Herceg Novi, 28. VII 2016.

* * *

Oduševljena sam. Ironija što se provlači kroz ovu poeziju pravi je začin za pikantne stihove. Za mene je knjiga „Beskopnik“ najbolja od ovog autora do sada iako nisam pročitala ni trećinu. Ova poezija je renesansa za dušu i svaka čast pjesniku koji će nastaviti da obogaćuje one što imaju sreću ili pamet da dokuče njegove misli.

Savka Bulatović, Trebinje, 9. XI 2015.

* * *

Tvoja poezija nije samo poezija. To je i nauka i obrazovanje, strast i opomena, vjerovanje i predviđanje. A i sam sam opčinjen Mediteranom tako da uživam čitajući te!

Aleksandar Šime Dedović, publicista, 18. VI 2015.

* * *

Poeta rođen na grinici morske obale i zraka prepunog krikova galebova koji je vjetrom osluškivao šapate morskih valova, sudbinski vezan za morsko plavetnilo,  ostvario je svoj dječački san – da šapuće sa sirenama uz morsku obalu. Umjesto zelenih grančica,  njegovu dušu milovale su morske alge i školjke i pjevale o slobodi i univerzalnoj ljubavi tako stranima svakodnevnom svijetu materijalizma i globalizacije. Njegova sudbinska povezanost sa morskim hridima zapravo reflektuje karakter i poetiku ovog pjesnika jer, znamo, hrid se vječito odupire nemilosrdnim valima u njihovim udarcima, stvorivši tako najljepšu stijenu na našim jadranskim indigo beskrajima. Kastelu, dakle, šapuću sirene, školjke na uhu prenose huk istorije, legendi i mitova stvarnijih od sumorne stvarnosti i ovog vječnog mladoženju mediteranskih pučina zaklinju poeziji zapečećanoj krvlju i solju juga.

Sanella Cero, pjesnikinja, Mostar, 15. XII 2015.

* * *

Ima jedna stvar gotovo usamljena, uz Mediteran, o kojoj nikada nijesam mijenjao mišljenje, niti u njoj projektovao cinizam, a to je – Kastelova poezija koju sam oduvijek jednako volio!

                                                            Duško Kovačević, publicista, Podgorica, 7. IV 2016.

* * *

Zaspijevam već noćima sa po jednom Kastelovom pjesmom na trepavicama. Ujutro je nalazim ispod jastuka. Stavljam je umjesto šećera u kafu. I idem da gledam kako se more ususkava u njegove pjesme.

Tanja Sekulić, Bar, 8. V 2016.

* * *

Čudan ste narod, Vi Crnogorci… Ushićujete me uvijek svojim ogromnim nacionalnim zanosom i nevjerovatnom sposobnošću da ugrađujete svoju prošlost i povijest u ovo svačije sada i Vaše ovdje. Nadahnuti mitovima i legendama stvarate duhovno blago i bogatstvo sadašnjosti. Mali narod koji se ponosi svojim prostorom koji ne obujmljuje samo brda i doline spojene s morem, nego, prije svega, vječnu dimenziju opstanka u svakom običnom koraku crnogorskog čovjeka, građanina, suvremenika koji mora biti sjedinjen s onim što su bili snovi njegovih predaka. Lagan protok misli i ideja struji kroz svaku Kastelovu pjesničku sliku, teško zamislivu bez poznavanja sjećanja i zadivljenosti ovog ponosnog autora i njegove potrebe da iskazuje povijesnim mijenama oblikovano rodoljublje…. Puno toga bih još mogao ali tko će Vama brđanima što osvojiste obale mora stati u kraj. Imate najljepši komad kugle zemaljske, nije vam darovan od Boga, nego ste ga zaslužili i sada ga ljubomorno čuvate.

Nino Gvozdić, odvjetnik i publicista, Mostar, 20. VIII 2016.

* * *

Samo pohvale…Ne mogu vjerovati da tako mlad pjesnik piše sa toliko emocija kao da se nalazi u mediteranskoj luci drevnih vremena ali na neki moderan način. Kastelova čežnja i opijenost bravurozne su i još niko nije tako lijepo pisao o moru. Boris Jovanović Kastel zapravo živi more, njegova poezija je vrhunska i nema kraj. On je jedinstven u tome…

Ana Slavica Cvilko, Split, 5. septembar 2016.

* * *

Учтив, одмерен,… Стихови обојени плаветнилом Медитерана. Пријају као најбоља вина уз милозвучну музику клапа. Притом, своју човечност показује увек поштујући друге пријатеље по перу и бодрећи нове поклонике поезије. Свака част!

Славица Петковић, Никшић, 9. септембар 2016.

* * *

Pozivno pismo suncu neodoljivo je poniranje u srž okusa i mirisa Mediterana, protkano poviješću, a opet upečatljivo u svakoj stopi u srcu sadašnjosti, nošeno emocionalnim slikama i profinjeno doziranim detaljima, uronjenim u kamen i akvatorij. Kroz sentence se provlače akvareli, nanizani na ogrlicama školjki, pozivajući nas da zaronimo u dubine i poletimo u visine, kako plavetnila, tako i misaonih labirinata. Uživala sam čitajući i ponovno se vraćala nekim stazama, tražeći izlizane stope u kamenu i ljušture utkane u vapnenac. Čestitam! Izvrsna zbirka poezije!

Zdravka Prnić, Pula, 14. X 2016.

* * *

Srdačne čestitke za ovu zbirku Pozivno pismo suncu! Nadam se da ću doći do nje i pročitati je. Uz želje da i dalje uspješno razgrćeš tanane niti svijeta i tvog voljenog Mediterana kojeg nosiš ispod čela, u oku, u srcu u duši bokokotorskoj a koju pjeva tvoja poezija.

Seka Metdjonaj, Podgorica, 9. XII 2016.

* * *

U svojim razgovorima riječi su mu poput bonace a stihovi tople, virovite i lepršave atmosfere. Mislim da niko bolje od njega nije razumio i osjetio dušu mora i Mediterana. Zaronio je u te plave dubine i našao sva blaga skrivena a čitaocima poklonio dragulje okupane sjajem poezije. Tu beskrajnu ljubav prema Mediteranu i moru vješto prenosi na druge dijeleći je sa nama čitaocima ove divne poezije. Poezija satkana od mjehurića mora lako doplovi do srca. Kastel je kapetan najvećeg broda poezije i šalje nam ljubav i tragizam sa svojih putovanja. Ne može se odoljeti šarmu plavetnila po kojem plete mrežu svojih velikih uspjeha. Hvala mu što nas iz dana u dan čašćava ljubavlju u koverti mora.

Ljilja Stanimirov, Podgorica, 5. IX 2017.

* * *

Čitajući iznova  intervju sa Kastelom sve više se uveravam u ono Krležino „da je pisanje veština koja iziskuje jednostavnu a istovremeno vrlo retku sposobnost, a to je sposobnost razaznavanja reči“. Tu veštinu Boris Kastel doveo je do savršenstva. Zato Kastelovi stihovi putuju svoj put svile i uploviše čak i u ukrajinske tvrđave.

Slađana Belko, Beograd, 6. X 2017.

* * *

Prvi put se srijećem s ovom moćnom poezijom. Još samo da pređem „rubikon sna“.

Sonja, 4. XI 2017.

* * *

Mi Dubrovčani osjećamo Borisa Jovanovića Kastela svojim zbog njegove čovječnosti i skromnosti pa tek onda kao vrsnog književnika koji drži Mediteran na dlanu, a umom i iz njega crpi svu povijest i ljepotu postojanja. 

Kate Protić, pjesnikinja, Dubrovnik, 14. XII 2017.

 

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: