Boris Jovanović Kastel

Početak » Poezija

Poezija

MLIJEČNI PUT PAUKA

Brodiš uspavan pojem kormorana.
Kormilo, klizavije od riblje kože,
kopmas hoda oponaša.
Parfemom znoja žene u potpalublju
natopljen, ležiš na palubi, ispijaš
jeger sa ledom i narančom.
Okrenut zvijezdama pjevušiš
kancone sa San Rema 1996,
pred suton zviždiš instrumentale
klapi iz Dalmacije i zaboravljene
partizanske pjesme
okrećući se na stranu da utoliš san.
Brod obećava cilj,
paukovu nit raspetu među grebenima
presijeći će prvi da nova mora
sat reinkarnacije popune.
Ali, shvataš, mliječni put pauka
što dijeli svjetove presijeći je grijeh.
Starim morima antičke magije
već sijedim i slijepim
kormilo okrenuto.
Nova, iz akvarijuma preko oceana
prosuta, pera delfina ne paraju
i morske vukove odvuku na dno.
I vještiji plivač od nimfi
u njima se davi.
Zadihan škrgama sestrice,
pred starim palacima ukrašenim
zastavama sa malteškim krstom,
tuberkuloznim valima probuđen,
ubodom ježa prenut,
sa golom sirenom bez silikona u mreži
pečataš pijesak tabanima,
ovjerivši propusnicu za luku
gdje žagor nezamislive dokolice
savršenstvo robota u cirkusima zapada
zaglušuje.

16. jul 2006.

 

PLAVOST

Čistije od duše laneta,
romantičar i vitez mistika, Novalis,
sanjao je Plavi cvijet,
prešao rubikon sna
grijući martel na vatri nedostižnog.
Naivnije od dječaka na magarcu
u trebinjskom polju ili avliji pod lozom
zaljubljenog u Sofiju Loren,
čistiji od naravoučenija basni,
sanjao sam plavo more,
talasima sa lica ratne boje
dokučivog ispirao.
Opijen morem i vodozeman,
plavog lica, pred auditorijumom
riba, školjki, sirena i skeleta mornara
čitam pjesmu o grofu,
najbližem ostvarenju snova.
Gledaju začuđeno željni sadržaja
ove pjesme koju nikad neće čuti.
Dok Novalisu martel i dalje dosipaju –
dosanjanog sna i omoren
zemlji se ne vraćam više.

19.mart 2007.

 

NAJVEĆA LUKA

Lovci na tune u Atlantiku
i mornari bolesni od svraba nostalgije
na ledolomcima Arktika,
po dolasku u Gibraltar ogrijani jezom,
pričali su da veću luku
od Đoje Tauro, u Ređo Kalabriji,
na Mediteranu, svijet još nije vidio.
Crnim maramama zabrađene
za braćom i muževima narkodilerima,
naborane brojeći zrna nara na pragovima,
gospođe iz luke Tauro šaputale su
da su mnoge luke na Arktiku, u kojima
nikad nijesu bile, veće od njihove –
po pjesmi, trkama jedrilica,
lučkoj muzici i bidermajerima.
Ali, zašto ucviljene gospe to govore
kad njihove crne marame
potapam u more
od soli da pobijele.
Daću ih majki, iako za njihovu luku ne zna –
da vjenčanice sašije.

 

AFRODIZIJAK

Popij nekoliko svježih školjki
iz Jadranskog mora, zorom,
pokucaj na moja vrata
ili otvori sam ako zaspim,
pisalo je na ceduljici u sandučetu
od nečitko potpisane djevojke
bez adrese.
Afrodizijak mu je suvišan.
Nije je tražio.
Ustao je zorom, bakljom osvijetlio
more, osveštao ga šutnjom i
školjke iz džepa vratio u plićak.
Između svoje djece
i potomstva školjki
izabrao je opstanak.
Djevojka, sada naborana žena,
negdje na kontinentu, ima dvoje
djece i ne piše nikome.
Njegovo potomstvo u moru,
na grudima plesačica i svetilištima
ne stari i nema broja.
Bez afrodizijaka.

 

OVIDIJEV IZGUBLJENI
SPJEV O RIBARSTVU

Original se čuva u rimskom muzeju svetog Avgusta
i slobodno provjerite njegovu istinitost jer, uvjeravam Vas,
tamo ga nećete naći

Sjećam se bogatstva porodice, fontane u dvorištu i
plemićkih mačeva predaka, čitanja knjiga o retorici
do kasno u noć da bih postao advokat i obradovao oca na čelu foruma.
Ali, poezija, lovorike i otmjene rimske bahanalije ostaviše me
bez daha, srećnog i sramljenog u očima majke
zbog elegija vezenih erosom, pisanih na dojki kipa.
Sjećam se da sam poslije Mesalinine smrti
okružen stablima smokava, avetima munja i zbunjenom poslugom,
ćutao mjesecima i poslije plesa razodjevene sluškinje,
kojoj sam možda otac, počeo pisati petnaest knjiga
Metamorfoza ukoričenih butinom čempresa.
Koliko će živjeti mitološke istine, njih 246, šta bi o njima
rekli Apolon i Dafne, Narcis i Jeka, Orfej i Euridika, Venera i Adonis
koje sam, mjesečareći, gostio slatkim od smokava i mislio da sam
Rimu darovao ukradene legende Grčke.
Ali, uvijek se nasmijem kada se prisjetim prve metamorfoze Haosa
i, sa glavom u rukama, isplačem nakon pretvaranja Cezara
u zvijezdu ćuteći duže od dužine spjeva kad vidim da sam obožavao,
veličao i posvećivao Avgusta, prijatelja koji me, bez časti i savjesti,
nazva bludnikom zbog rukopisa Ars amatoria.
Tada progna u zaborav i unuku misleći da sam joj učitelj razvratnik.
Sada, okružen sivim galebovima
koji ne liče na naše sredozemne bijelog perja i plavetne krvi,
ovdje na obali Crnog mora ćutim i ribarim.
Pišući štapom po vodi, ne očekujem ulov
kao ni sjutrašnji izlazak zvijezde Danice
pretvorene u kružnicu zle sudbine na vodi.
A prije godinu, kao kosmopoliti i Rimljaninu iz plemićkog društva
Horacija i Vergilija, rekoše mi trgovci začinima na putu za Istok
da je moj sabrat i krvolok Avgust skončao
i da nasljednik rimskog orla Tiberije
o mom povatku domu neće ni da čuje.
Kako samo sebi u bradu, škripući zubima,
kunem stihove erosa, ljubavi, tuge, mitova i polemika
što ih ovdje na crnim pučinama niko neće čuti
a nema ni školjki da ih, kad bisere poklonim sirotinji
i doušnicima za novosti, sakrijem u ljušture da prežive.
Dostojanstveni građani Rima, već ste me zaboravili,
laskate novom lideru i bacate u Tibar moje stihove
kao da nijesam ni postojao u vašim sklopljenim očima i ušima,
poput Odisejevih, napunjenih smolom.
Dok iz mreže vadim ulov, nadam se posljednji,
na srebrnastoj koži prugastog lista, još živog,
ispisaću da sam, iako častan i nevin,
progonstvo od takvog Rima zaslužio.
Stihove na fosilu ribe vraćene u more
svi laskavi jezici carstva ne mogu izbrisati,
u to sam više od smrti siguran.
Može samo more ali ako u njegovo dostojanstvo posumnjam –
biću grešnik. Od srama me ni jedan talas ne bi oprao
jer, čujte me dobro časni oci Rima,
jedino još more ne možete potkupiti.

S dubokim prezirom,
Vaš samotni majstor ribarenja
i nekada slavljen pjesnik
Publije Ovidije Nazon,

Obale Crnog mora, 17. godina poslije Isusa

 

STRIPTIZ

Pili su vino starije od nje.
Na hridini našminkanoj solju
gola do pojasa savjesti,
mahnito ljuta, rekla mu je
da je voajer
jer gleda more mirnije od novorođenčeta.
Tako nagoj i pohotnoj
nije se izvinio.
Okrivio je vino
premlado da bi ga uvrijedio.
Obukla se,
leđnim stilom zauvijek otplivala.
Nije se ni okrenuo.
Ali, vidite nevjerne Tome,
sada tek punoljetni
talasi i virovi
počinju striptiz.
Tada se otrijeznio.

 

PRIJATELJ VIŠE

Hiljade prijatelja izašlo je na rivu
kad je jedrenjakom uplovio
premoren od skitnji i potrage
za dušom istorije iz potopljenih galija.
Kad su vidjeli da od poklona- svile,
začina, rimskih vina i zlatnika
nije donio ništa, sem raširene ruke,
svi su odgmizali u palate,
navlačeći škure.
More ove luke bilo mu je strano,
crnje od misli majke kada je zaronio,
mirnije od meditacije budiste,
od paganskih oda bezvjernije.
Ali, uprkos svemu, o dragi prijatelji,
imao je prijatelja više.
Bilo je jedino…

ZDRAVICA ZA TIBERIJA

Tiberije, drugi rimski car,
već star, senilan i paranoičan,
dane je provodio na obali Tirenskog mora –
u pećinama Kaprija,
posebno Plavoj, najsvjetlijoj,
praveći cjelovečernje orgije
sa maloljetnicama i prekaljenim
prostitutkama, ponekim delfinom…
U pauzama pio je limonćelo.
Savremenici kažu da ga je
Kaligula ugušio jastukom.
Po istorijskim spisima,
umro je prirodnom smrću.
Umro?
Kako si mogao umrijeti, moj Tiberije
pored besmrtnog mora
kad u pećini nađoh
čašicu od limonćela
punu slanog zraka i šminke delfina
i podigoh je u tvoje zdravlje!

OGRLICA ZA STATUU

Na vlas balzamovanog maestrala
nizao je morske kamenčiće
probušene solju.
Skamenjenoj plemkinji
za dvijehiljade i neki rođendan
odnio je ogrlicu
/bez kutije sa mašnicom/
zadihan i neviniji
od dvogodišnjeg sina
na vrh grebena
odakle se zibalo Seferisovo more.
Ogrlicu je naručila za omču
a on je priželjkivao ljubav.
Još niže kamenčiće
siguran da je bio pijan od joda,
uma pomućenog maestralom
iako se statua sa kamenjem srodila
kao da nije postojala.
I ogrlicu ista sudbina vreba
ali ljubav…
Taj odbjegli val
opažen s vrha grebena
odakle je vonjala žabokrečina mora –
nekim se drugim kompasima
i pješčanim satom mjeri.
Ako je mjerljiva…

 

PREDAK SUNĐER

Došetao se predak
hiljade godina star.
Nag, osjetio sam njegove bore,
krvotok i bezbroj očiju na koži,
žeđ za uljem badema iz kupke.
Vječniji od poente antičke tragedije,
daleki predak sunđer
otišao je iz kupatila – bespovratno
da, pripijen uz prepone golih
djevica sa Dioklecijanovog kastinga,
ostvari snove.
Eno ga! Hartiju rodoslova kvasi.
Možda je među listovima
komadić torza ostavio
da svoje potomke predaleke
dok izranjaju upoznam.

4. jun 2013.

 

PITANJE

       Kako majka Anđa doživljava
       pjesnike i datume

Kad je u listu Pobjeda
19.
jula 2000. godine objavljen
moj esej o magičnom grčkom
pjesniku Konstantinu Kavafiju,
zvanom Egiptiotis,
preminulom 1933. –
s jeseni 2008. godine
majka je pitala:
Da li ti se zahvalio na tekstu
bar kurtoaznim pismom?
Zna majka da pjesnici ne umiru
jer upravo je sada,
26. februara 2009.
u njegovom moru moju
bijelu košulju
za nedjeljno jutro
oprala.

 

SLUČAJNOST

Od najstarijeg talasa
sašila je pelerinu,
iz školjke posisala
sjeme istorije protiv vradžbina,
algom, umjesto smokvinim listom,
prekrila matericu
i krenula na vjenčanje
sa kipom na mletačkom trgu.
Upravo jutros, njen
prijatelj, na drugoj obali Jadrana,
razbolio se od paralize.
Sasvim slučajno…

7. XII 2009.

 

MORSKI PELIN

Jedva vidljiv, neugledan
raste iz naboranih
zidina i kaldrme
gradova zaboravljenog Juga
živih samo na patini
istorijskih karata.
Da njegove vlati
liječe od crijevnih parazita
i moralnih ameba
znali su antički vidari.
Iz naših zidina
odselio se zauvijek
u raskoš napukline zida
Jezuitske crkve u Veneciji.
Znao je, ljekoviti plemić,
da lijeka nam nema.

26. april 2012.

 

VLASNIK SVIJETA

 

Smijali su se kada je Platon,
pišući po pijesku,
govorio da sjedimo oko
močvare toplije od vatre.
Cicerona prognali zbog šapata
nekom senatoru o korupciji
gradova uz more.
Aristotela proglasili kukavicom
što se bojao morskih dubina,
kikoćući se u pauzama sesija.
Iz njihovih dnevnika spaljenih
na lomači okruženoj Jenkijima
naoružanim laserima i dolarima
upamtili rečenicu da se
Mediteran prostire dokle su
vinogradi i knjige stihova,
masline i palme, a one su posvuda.
U noći kiša, kad vrtoglavica obuzme,
jezik trne, usta se suše od pustinjskog
vjetra, ležeći u postelji, bez oružja
i zlatnika, postajem vlasnik svijeta,
prisutan svugdje istovremeno
obožen vinom i vježbankom
stihova jednog grčkog pjesnika.
A skeptici, otrovani vinom,
zaslijepljeni slovima, sve tiše
se podsmijevaju obuzeti serumima.
I pijan, davljen zmijom vina,
shvatam neshvatljivo Sredozemlje.
I kadu, eno…čujem, puni slani mlaz
a nestašica vode traje vjekovima.
Ustajem odnijeti bade mantil,
majčine peškire mekše od duše mačke
i kupku od argana,
marokanskog drveta života,
Platonovoj ljubavnici da ne nazebe
dok se mislilac vrati sa obala močvare.

 

  1. decembar 2006.

 

 

 

SARDELE

Kada je razapeo jedra
i otisnuo se u neznano
bio je – siromah.
Ispratili su ga svi –
kipovi na bolovanju, ribari i djevice
mašući plavetnim maramicama.
Kada je leutom, punim blistavih
sardela, živog srebra,
uplovio u pustu luku
ni njegov mačak nije spavao na ponti.
Proskitani kipovi, ribari okovani virovima
i skeleti djevica na stepeništu bordela
sa knjigom Vergilijeve poezije pod ramenom,
nijesu ga očekivali.
Orodio se sa sardelama.
Eno, vidite, najdraži, ako vas ima –
iz mrijestilišta se praćakaju
novi stanovnici luke
da ima ko da ga isprati
na počinak ili duže morske milje.
Izabrao je jedini put
iako nije srebroljubac.
Za srodnicama. Sardelama.
Da mu izlaz sa lavirinta zemlje
pronađu,
put do bratstva virova
otkrije.

 

 

VINO I NEDIRNUTE BRADAVICE

 

Sjedeći na terasi napuštene konobe
hipnotisala je talase, grickala pistaćije
i gustirala limonćelo, gutljaj po gutljaj.
On je nazdravljao čuvenim vinom
di mandorla ali mu nije otpozdravila.
Poštovala je drevni običaj
da se brodovi, kad uplove i isplove,
stojeći kao uz crnogorsku himnu,
pozdrave mahanjem lencuna ili peškira.
Ispivši bocu limonćela, trijeznija od aritmetike,
skinula je bijelu haljinu i mahnula moru
bez brodova da bi – probuđeni njenom gološću
ko od majke rođene – potonuli izronili.
Obratila mu se na sicilijanskom akcentu
da se galijama otisne u beskraj
ali pred vremenom humanosti sa hiljadu nula
obima njenih bradavica ostalih u zubima
izabrao je drugačiji spas –
pijanstvo od čuvenog vina!
Bar još ono prkosom na nepcima – šušti
a golih đevojaka nedirnutih bradavica
možda i bude kad se karijatide raskamene.

 

  1. oktobar 2008.

U prekrasnoj bašti jednog podgoričkog kafea, uz ćaskanje sa prijateljima

na temu izgubljenih običaja pri pozdravljanju sredozemnih brodova

 

 

GALEBOVI

 

Tražio je svoju sjenku
miljama odbjeglu.
Čitajući pergamente izumitelja
Tesibijusa o vodenom satu,
šetao je bos obalom bez morskih ptica
i ostavljao sjenku galeba sklopljenih krila.
Ribari, sveštenici i Odisejeva kopilad
plavetnih majica sa loptom u ruci
izustili su – dobro jutro, gosparu.
Odgovorio je kliktanjem galeba
od sebe i piskavog glasa prestravljen.
Tražio je stoljećima
svoju sjenku zaludno
a, mučenik, nije je ni gubio.

 

  1. 11. 2008.

 

MEDITERANID

                              Nakon analize njegovog lika

 Tiho, promuklim sopranom i čednošću
opatice – tokom koktela – pričala je
o antropologiji amfora potopljenih
u đenovskom zalivu i egzodusu
neverina iz ušnih školjki Prometeja,
pijuckajući liker od irskog krema.
Kada je prišao, rekla je
da liči na dinaride ali je po svemu –
očima, čelu, izduženom licu, nosu,
geologiji bora… –
Mediteranid!
Kurtoazno je pozdravio i otišao.
Sit svega,  htio je otisnuti se od pučina,
zaboraviti život i postati
monah zadužen za med u gorama.
Znao je, ne bi mu otvorili kapiju manastira
jer kaluđeri ne znaju plivati
a pčele, još uvijek, ne dišu na škrge.
Preko svoje visine, oko dva metra,
od mora udaljiti se ne smije.
Da se ne uguši.

 

 

  1. XII 2008.

 

EVROPA malog i VELIKOG E

 

Jedna mlohava
činovnica ministarstva kulture
reče za
prigradskog konobara
da je pjesnik
evropskog formata.
Od srama,
bijedna evropa sa malim E
povukla se u Zevsov mit
o bogu koji u liku bika otima ženu.
Tamo će bar znati
da Poezija sa velikim P
nema ni naciju ni kontinent.
Ako je iz mita protjeraju,
evropski pjesnik
sa glavom prigradskog bika
biće tek kompletna ličnost.
Dok muče stihove
evropskog formata,
antologičari i paparaci
vrebaju da ga upoznaju i uslikaju
željni da postanu
evropljani.
Sa velikim E.

  1. oktobar 2011.

 

EKSTAZA MORA I KRPENE LUTKE

 

Kroz ključaonicu konobe
pred otkucaj sata sa kule
gledali smo more
kako se svlači
u ekstazi pjene i oblutaka.
Nakon kalendara
kroz ključaonicu palate
pretvorene u kolekciju akvatorija,
mračnije od rđe sata,
gledalo nas je more
kako svlačimo kože
i, tako iskreno, ulazimo
u kostime karikatura.
More i mi prevareni
nijesmo više jedno.
Ono zarobljeno kožu bora
zebnjom za identitetom Juga
i nama svojom voljom ušivenim
u suprotnost klokotavih zakletvi.
A mi –
očarani novom misijom
krpenih lutaka
više ga se i ne sjećamo.

Pljevlja, 17. VIII 2012.

 

UDICA

Iz jedrilice gledam
zalutalu udicu
za morske pse
u obliku ženskog torza.
Kako me zavodljivo
posmatra i zove.
Sluti da sam joj
posljednja šansa za udaju.
Ali, kako zna
da ću maskiran u čovjeka
– prije arheologa i lovaca
na eureke –
mape potonulih gradova
pronaći i spaliti.
Kad skriveni i preplašeni
polisi podmorja odahnu –
biću mladoženja udice.
Ako me matorog
više bude htjela.

 


Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: