Boris Jovanović Kastel

Početak » Uncategorized » PREDSTAVLJEN KNJIŽEVNI OPUS BORISA JOVANOVIĆA KASTELA – VIDEO

PREDSTAVLJEN KNJIŽEVNI OPUS BORISA JOVANOVIĆA KASTELA – VIDEO

 

Na platou ispred biblioteke Radosav Ljumović u okviru Podgoričkog kulturnog ljeta sinoć je predstavljen  književni opus Borisa Jovanovića Kastela.

Majdina fotka  SAM_0503 

 

Medijator večeri književnik Miraš Martinović razgovarao je sa Kastelom o mediteranskom životopisu u njegovoj poeziji, totalnoj istoriji, duhu velikih pjesnika Kavafija, Seferisa, Montalea, Elitisa, Kvazimoda i drugih, fantazmagorijama, metafizici, gorčini, mitovima i beskrajnoj navigaciji ove pjesničke i književne filozofije, pupčanim sponama Kastelovog pjesništva sa istorijom Mediterana, unutrašnjim morima u njoj  bez kojih ne bi bili ni djelić civilizacijskog kruga i mediteranskih tekovina, o Njegošu i Mediteranu i, samo Kastelu svojstvenom, mediteranskom nacionalizmu zbog njegovih poetskih opservacija koje su ujedno apoteoza i lament nad Mediteranom i njegovim jedinstvima civilizacijskih kontrasta.

Bilo je riječi i o tretmanu Kastelove poezije u regionu koja je odavno okarakterisana kao svojevrsni ambasador crnogorske književnostu u regionu bivše Jugoslavije.

Stihove iz Kastelovih knjiga vrlo nadahnuto i sugestivno kazivala je sjajna crnogorska glumica i direktorica Gradskog pozorišta Ivana Mrvaljević.

Izvještaj Javnog servisa Radiotelevizije Crne Gore i intervju sa pjesnikom nakon književne večeri možete pogledati ovdje.

Integralni razgovor Miraša Martinovića,  književnika i  medijatora sa pjesnikom Kastelom

Snežina fotka 

 

IZMEĐU KASTELA I MEDITERANA

STOJI NAJLJEPŠI ZNAK JEDNAKOSTI

Promocija književnog opusa Borisa Jovanovića Kastela na platou ispred biblioteke Radosav Ljumović  3. septembra 2015. godine u okviru manifestacije Podgoričko kulturno ljeto.

Dobro veče u Podgorici na večeri mog prijatelja, uvaženog pjesnika Borisa Jovanovića Kastela. Imam čast što sa njim mogu razgovarati javno, na trgu iako naši razgovori traju godinama. Mediteran i mediteranski svijet prostor je koji nas veže i ta duhovna vertikala biće okosnica našeg razgovora.

Borisa Jovanovića Kastela ne treba posebno predstavljati. Radi se, naime, o poznatom crnogorskom piscu mediteranske provenijencije i autoru preko dvadeset pjesničkih, proznih i esejističkih knjiga zastupljenom u respektabilnim antologijama crnogorske, regionalne, slovenske i evropske poezije i prevođenom na više stranih jezika.

U tvom stvaralaštvu odliježe eho različitih civilizacija i glasovi unutrašnjih mora. Mediteran je tvoj svijet, ali i više od toga, tvoj prepoznatljiv znak i senzibilitet. To na najbolji način potvrđuju tvoje pjesme, korpus pjesama, pjesničkih knjiga i eseja koje sobom nose čitav jedan svijet, rekao bih svemir…. Pa, krenimo, od fenomena Mediteranu u tvojoj poeziji?

– Ova poezija je uistinu jedan upjesmljeni životopis Mediterana iz svake njegove epohe i stanja i nudi nam njegovu istorijsku, intimnu, raskošnu, dekadentnu, aktuelnu i buduću stranu brišući granice između antičkog i savremenog i zato se pojavljuje i izranja kao svojevrsni greben naše mediteranske sveprisutnosti. Mediteran je u njoj zapravo planet, san stavrniji od života i posljednja linija odbrane od globalizacije, tog procesa kontaminirajućeg i pogubnog za male etnikume i kulture. Takođe, on je u mojim pjesmama neprekidno hodočašće ka samome sebi i zato svoje biće, dušu, znoj, sukrvicu i pljuvačku poklanjam mediteranskim unutrašnjim morima kako ona ne bi presušila.

Trgovi, pjacete, skaline, brodovi,  mape, sidra, talasi, meduze, morske nimfe. Svijet u  rađanju i neprestanom pokretu. U onom smislu kako Mediteran doživljava Brodel, Lisijen  Fevr i ostali francuski istoričari iz škole Anala koji su zagovarali totalnu istoriju.A totalna istorinja i isto takva poezija moguća je samo na Mediteranu.Totalna istorija specifičan je sok tvog poetskog drveta života?

– Kao što znamo, istorija svijeta zapravo je prepisana istorija Sredozemlja. Negdje je F. Brodel, eminentni francuski istoričar i pisac, rekao da bi istoriju tog Unutrašnjeg mora trebalo prepjevati. Moja poezija satkana od gorčine, mita i navigacije baštini, nadograđuje i promoviše čuveno geslo latinskih pomoraca – Ploviti se mora, živjeti ne! Zato u mojim knjigama možete naći prepjevane razgovore u ozračju lirski rekonstruisane povijesti sa, recimo, antičkim pjesnicima, Sokratom, Arhimedom, rimskim carevima i plemkinjama, venecijanskim kurtizanama i gondolijerima, čuvenim islamskim kartografima, dukljanskom knjeginjom Desislavom, Svetim Petrom Cetinjskim, Njegošem, Borhesovom suprugom Marijom Kodamom, Džojsom i Norom Brinkl i tako u beskaraj van vremena i istorije jer je na Mediteranu svaka metafizika i raskošna slučajnost zapravo apsolut za kojim tragamo tražeći svoje srce.

SAM_0500 

A onda prirodno naslanjanje i nastavak doživljavanja mediteranskih pulsiranja u smisu i duhu kako su ih doživljavali, Montale, Kvazimodo, Seferis, Elitis, Rico… Ti sjajni pjesnici, ne zaboravimo  Darela. Tu imamo gradove prepune života  i prometne  luke, svećenike i pjesnike, ribare i kurtizane, Odiseje i Svete Avgustine i tako u nedogled. Dakle, čini se, duh velikih sredozemnih i evropskih pjesnika u Vašoj poeziji se zapravo nastavio?

– U pogovoru za moju knjigu na slovenačkom  Ručak na hridini izašlu pod pokroviteljstvom Evropske komisije, slovenački pjesnik Ivan Dobnik okarakterisao je moju poeziju kao meditativni, duhovni i sudbinski nastavak Kavafijevih, Seferisovih, Montaleovih i Elitisovih opservacija životnih puteva, lavirinata i stramputica na Mediteranu i izvan njega uobličavajući ih u našu mediteransku sudbinu. Istina je da svi mi pjesnici pred čijim imenom stoji mediteranski pišemo jednu beskrajnu talasastu knjigu o raskošnoj agoniji i ljepoti Mediterana i njegovoj sudbini u ovoj tranzicijskoj epohi izgubljenih vrijednosti i materijalističkog dogmatizma. Svi južnoslovenski narodi su Mediteranci no Mediteran danas nije Mediteranaca! Mi bi bez Mediterana bili zapuštena kontinentalna krčma spuštenih zavjesa.

Ta mediteranska nahanuća među kojima su i proizvodi od pelina i meda, ta sen džon persovska fantazmagorija koja zadobija obrise metafizike, neiscrpno su vrelo sa kojeg  zahvataš… Izvori, dakle, od kojih ti praviš okean. U svakoj tvojoj knjizi plove brodovi, ponavljaju se morski talasi, čuju se pjeseme ribara pjevane kroz stoljeća koji i danas izvlače mreže, Venecija i njeni laguni, zvona sa hramova, molitve maslini. Drvodjelje grade čamce koji danas liče na čamce od juče, od prije hiljadu i hiljade godina. Čamci koji se danas grade u arealu Skadarskog jezera nalik su, gotovo isti, kao čamci iz doba kralja Gencija. Na novčiću, slučajno nađenom u nekoj ruševini, oživljavaju likovi careva čija su carstva davno nestala. Da čujemo stoga nešto o postvarenoj metafizici i proživljenoj fantazmagoriji tvog pjesništva?

– Rekao bih da se iz ovog pjesničkog okeana izliva bezbroj mora. Izdvojio bih četiri, ključna. More intimizma jer se ovdje radi o jednom neprekinutom poetskom krstarenju ka našim lukama, obalama, arhipelazima, košnicama drevnih i savremenih polisa, te muzejima u kojima na nekom antičkom novčiću možete prepoznati sopstveni lik ili u ogledalu bonace vidjeti sebe budućeg. Slijedi more kosmopolitizma ili univerzalnosti na kojem suočavanje sa veličanstvenom civilizacijom kakvu svijet još nije vidio, njenim filozofskim, duhovnim i materijalnim bogatstvima, predstavlja prometejski težak i nikada završen posao. More sudbine profilisano je svojevrsnim i jedinstvenim mediteranskim tragizmom s obzirom da je u današnjoj eri globalizovanog svijeta i uniformisane svijesti naš Mediteran namjerno gurnut na margine svjetskih dešavanja, uprkos svim licemjernim konferencijama i deklaracijama, i postoji samu u nekoj hladnoj zebnji da ga ne zaboravimo. Ako se to desi, a vrlo smo blizu takvom epilogu,  onda će lična karta crnogorskog, i ne samo njegovog, identiteta biti obična tabula raza, ploča bez imena i prezimena sa materijalističkim prestižom i balkanističkim rijalitima kao uzorima. More karnevalstva u ovoj poeziji meni opsijeda najviše. Tu je Mediteran nepregledna raskošna maska iza koje vodim epske i bjesomučne borbe sa nemanima smisla, boli, iluzija i čovjekove prolaznosti i tragizma.

snezina fotka 

Tvoji stihovi stvaraju odavno jedno čitavo novoprobuđeno, rekao bih, kastelovsko carstvo. I to što ti primjećuješ, stvari i događaje, atmosferu, ljude, krajolike, mora  i obale, svemu daješ tvoj kod.Tvoja poezija je, dakle, atipičan atlas spleten od epohalnih i ličnih istorija Mediterana sa kojeg možemo pročitati današnjicu ili budućnost svojih boli i nada, težnji i iluzija, svakodnevice i misticizma na tom prostoru. Pa, da čujemo nešto o njenom Mediteranu id iskona…

– Od lutajućeg čovjeka Sredozemlja koji je naselio prostor medenog polumjeseca, dakle, Mesopotamije i Levanta do naših vremena, Mediteran je preporodio čovječanstvo i osvijetlio ga bakljama slobode, ljubavi, nauke, umjetnosti i svim civilizacijskim dostignućima. Sjetimo se samo Feničana i njihovih pomorskih dostignuća, Grka u kulturi, Rimljana koji su osnovali do sada neviđeno carstvo i institucionalizovali  kroz znak mare nostrum, zlatnog doba Arapa i njihovih lingvista i matematičara, sredozemnih gradova republika kada u mraku inkvizicije niče i plamti univerzitet u Bolonji, onih mudrih pomoraca sa naših obala koji otkriše nove svjetove i civilizacije i tako u nedogled… To je zato neslućeni i neponovljivi basen beskrajne istorije na koji je naslonjena ova poezija odbrane i udahnjivanja novog života Mediteranu.

Dobro je o tebi, Kastel, zapisao velikan Matvejević: Da sam prije imao u ruci tvoje knjige neke bi stranice moga Brevijara bile drugčije, bolje. Rado te čitam već otprije i mislim – evo prvaka onih koji će poslije mene, bolje od mene, reći sve što treba o Jadranu i Mediteranu. Šta za tebe, konačno, predstavlja ova Matvejevićeva uporedba?

– O Matvejeviću ne treba trošiti riječi jer se radi o najznačajnijem intelektualcu i filozofu mediteranisti na prostoru Evrope i svakako da takvo njegovo mišljenje laska i, s druge strane, obavezuje. Moja poezija njemu je prirasla za srce vjerovatno zato što misaono i tematski ne tretira Mediteran kao geografiju ili materiju i zato što ja svoj Mediteran preplivam. U njoj je on, dakle, jedno nepregledno duhovno more iz kojeg izranjam da opišem život i mitove da bih na kraju ponovo uronio u njega da otkrijem svoje nepoznanice, boli i prolaznost. Raskošno prokletstvo mediteranskog čovjeka plimni je talas ove poezije.

Da se, ako mi dozvoliš, nadovežem. Ne zaboravi, ničega ne bi bilo da nije naših unutrašnjih mora koja sve pokreću. Često govoriš  o tim unutrašnjim morima kroz stihove. Znam da su i ona specifični morekazi tvoje poezije!

–  Sjajno si to, dragi Miraše, determinisao. Istina… Da.  Formalne granice Mediterana idu od Heraklovih stubova do Male Azije, na sjeveru do zadnjih maslina duboko u kontinent a završavaju se dok god ima palmi u sjevernom dijelu Afrike. Ali, zapravo, Mediteran nema granica zato što se preliva izvan svojih  i nadahnjuje i pripitomljuje druge van sebe tako da oni vremenom bivaju upijeni u njega postavši Mediteranci. Da nije tih unutrašnjih mora, jedrenjaci bi bili obične olupine, korali skamenjeni, zvijezde fosili a naša krv, zapečaćena u antičkim amforama umjesto vina, zaboravljena… Ova mora mi daju snagu i polet, udahnjuju novi život i tako često mastilom hobotnice pišem jedan beskrajni životopis Mediterana.

I Njegoš je u svojoj Crnoj Gori, kamenoj pustinji, itekako osjetio dah Mediterana kroz atmosferu i ambijent tadašnjih svjetova Kotora, Prčanja, Perasta, Herceg Novog, Trsta, Napulja i Venecije. On ih je kao pjesnik duboko proživio i da nije bilo te sredozemne civilizacijske plime i antičke povijesti, ne bi bilo ni pravoga Njegoša…Dakle, Njegoš i Mediteran?

Zdravkova fotka

– Prisjetimo se Luče u kojoj je cetinjski pustinjak veličanstvenom pjesničkom mišlju opisao kosmos i raj ali i prije nje pjesama Crnogorac zarobljen od vile i Oda suncu gdje Njegoš crpi svu svoju snagu i duh iz antičkog svijeta, dakle, Mediterana. Veliko djelo Pisma iz Italije Lj. Nenadovića tako bistro i snažno govori o Njegoševoj okrenutosti i opsjednutosti sredozemnim zavičajem i ognjištem od mora. Vladika i pjesnik je često i dugo kopao po venecijanskom arhivu tražeći sebe. Razapet između Lovćena i Vezuva na koji se i penjao tražio je okrepu i utjehu za neizlječivu bolest pred napuljskom pučinom. Konačno, šta je drugo Gorski vijenac nego vulkanski  ep o slobodi jednog naroda i njegove malene države pupčano vezan za antičku tradiciju i sudbinu.

Mnogi te zbog borbe za Mediteran definišu kao mediteranskog nacionalistu u simboličnom ali i konkretnom značenju te riječi. Biti to, ko pravilno shvata stvari, znači biti u milosti, biti privilegovan?

– Mi često zaboravljamo da je mediteranska civilizacija materica današnje Evrope a ne nikako obrnuto! Danas je Evropa sa svojim političkim autizmom, izbjegličkom krizom i finansijskom neizvjesnošću, maćeha Mediteranu. Doći će , vjerujem, uskoro epoha kada će ta ista, okoštala i samoljubiva Evropa, morati da izmisli neki novi ljekoviti Mediteran kako bi, kao nekada, na njegovim žalima pokušala izliječiti svoju okoštalost, malodušnost i promiskuitetnost, neiskrenost prema svojim građanima i, nadasve, zatvorenost prema malim narodima i kulturima prema kojima ima jedan ucjenjivački odnos. Nije sporan ni integracijski put naše zemlje ni zemalja bivše Jugoslavije ali naš je imperativ da u svom evropskom zavežljaju ponesemo sve vijekove crnogorskog identiteta i mediteranske soli u njemu.

I za kraj, dragi prijatelji, citat iz knjige Mediteranska nadahnuća Pola Valerija: Zapitajte se malo kako se rađa jedna filozofija. Što se mene tiče, ja ne pokušavam da odgovorim, ali, ako postavim to pitanje, moj duh me u istom trenutku prenosi na obalu nekog predivno obasjanog mora. Tu dolazi do objedinjenja svih vidljivih sastojaka, elemenata (ili hrane) stanja duha u kome će se začeti najglavnija misao, najshvatljivije pitanje svjetlosti i prostranstava, dokolice i ritma, prozirnosti i dubine…. Zar ne primjećujete da naš duh, u toj pojavi i tom skladu prirodnih uslova, osjeća, otkriva upravo sve osobine, sve oznake saznanja: jasnost, dubinu, širinu i mjeru! Ono što on vidi jeste, u stvari, ono što se nalazi u njegovoj suštini da posjeduje i želi. Ponekad mu se dogodi da njegov pogled na more rodi želju veću od bilo kakve želje koju bi njeno ispunjenje zadovoljilo.
To je Valeri. A ovo je Kastel. Između Kastela i Mediterana  stoji najljepši znak jednakosti.

Plovidba se nastavlja i ja Kastelu želim nove luke i mirno more. Ovo putovanje pjesnika i njegove poezije – nema kraja. Zapravo, odasvud nas gleda beskraj….

SAM_0496

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: