Renomirani sarajevski časopis za književnost i kulturu Život, u broju 1-2, 2014. godine, objavio je esej Sve silnije kuca na vrata našeg sluha pjesnikinje i književne kritičarke Emsure Hamzić o knjizi eseja Mediteransko prosvjetljenje Borisa Jovanovića Kastela. Tekst prenosimo integralno.
SVE SILNIJE KUCA NA VRATA NAŠEG SLUHA
Boris Jovanović Kastel, Mediteransko prosvjetljenje, Izdanje autora i prijatelja, Podgorica, 2012.
Prvi put sam se osjetila očaranom, i bez potrebe, ali i načina, kako da
analiziram i kažem razložno koju suvislu riječ o knjizi eseja Mediteransko prosvjetljenje Borisa Jovanovića Kastela jer, kako otključati otvorena vrata!?
I najtajnovitiji, i zagonetni stihovi, rečenice i riječi imaju svoje ključeve i
ključiće, svoje katance i brave, i ja sam uglavnom intuitivni nalazač i otključavalac i onih najkomplikovanijih, ali kada se nađete pred morem zagonetki i tajni protkanih mirisom borja i ljekovitog bilja sa primorja, i slanom vlagom kože i krikom galebova, i šûmom vječnosti u talasu u kojem neumorni zrikavci prevlače gudalom nestrpljenja po bezvremenim odgovorima, a uz sve te tajnovite slike stoje rastvoreni katanci,
razvezane réze, i zlatni i srebrni ključići na pladnjevima danje svjetlosti, onda se osjetite ili zbunjeno, ili, čak, uplašeno.
Strah da vas neko smišljeno navlači na krivi trag, da vam nameće zaključke,
i vodi vas namjerno uskim, sporednim i mračnim uličicama, gdje dodirujete slane, kamene zidove i kližete se niz skaline vlažne od uzbuđenja sile koja se katkad uzburka kapljicama skoro nevidljivim, samo da bi pravo rješenje ostalo izvan dosega, da glavnu stradu i ne vidite! Na to meni liče, na stare, rukom izrađene čipke, na pjenu morsku u konce uhvaćenu, i pogledom ukroćenu, eseji Borisovi.
Na ruke pružene, s prstima koji žele da dohvate i dodirnu nešto – tačku susreta vremena i prostora, vode i kopna, vlage i vatre, usana i pogleda, kulturā, civilizacijā, pramen magle, gejzir što pod nebo šiklja, istovremeno nudeći i toplotu i svježinu, nadu i konačnu spoznaju o kraju, smisao, ali i uzaludnost svakog nastojanja. Sve jače udara, sve silnije kuca na vrata našeg sluha, sve odlučnije traži da ga primimo, ište, pjeni, prijeti, palaca jezicima od vode i soli, od mraka i sunca… To su meni, eseji Borisovi!
Ljepotica, ke bella, krasavica, bjuti, samosvjesna koja prezire i komplimente i kavaljere koji je njima obasipaju, žustra, puna vatre i strasti, ali je rađe rasipa u samodovoljnom udaranju valova o kamenitu obalu, nego u dijeljenju sa nedostojnima…
Udara, i udara, val,
pjeneć se, i ne čuje žal,
Dok Venecija tone,
traje, i traje karneval.
Maske na licu mladih kurtizana.
po mraku, u soli, po vlažnoj travi,
ostaju pale, a u mladoj glavi
Gospa od Karnevala, eno se javi.
U njima se pjesnik ogleda, kao što se i nebo u moru ogleda. Sav svijet je
sadržan u jednoj kapljici, ali i ta kapljica je nezamjenljivi dio svijeta. Pomiluj vodu ispred sebe, i pomilovao si Okean, i sva mora ovog svijeta, sve rijeke od ušća ka izvoru, sve slatkovodne i morske ribe i rakove, školjke i meduze, sve ribare na vodi i njihovu djecu što oskudnim ih ulovom prehranjuju, i kopno i šume, kolibice i pećine podvodne, i trave i alge i sve demone vodene, i sirene što mame oduvijek, zauvijek one što slabi su na umilne glase i verse…
U kosu upleten sunčev zrak, pletenica vezana trakom dúge što diže se nad
vodom koja pjeni, navuci halju koju ne vide slijepi jasnovidjelci, ljubav izgovori jezikom koji razumije i Ahilej i Pelej, i masline, i gore, i pijesak Santorinija, i melodija Sorenta, Venecija, i Sicilija, i Raguza i Troja, i Kanjoš i Zanović, i Tađo i Laura, i Cvijeta i Gospa od Škrpjela, i gospari i ribari, našijenci i tuđinci…
Ljubav izgovori prema svemu – i prijatelju i tätu, ugosti vinom dobre volje,
večerom slatkih riječi, ponudi rubine, smaragde i safire, te biser sitni i žute dukate lažnih nadanja, rasprostri ih po stazi kojom su svi morali proći. Po stazi, kojom svi, kanda, moramo proći!!!
Emsura Hamzić
