Boris Jovanović Kastel

Početak » Uncategorized » MAČ I ŠTIT MEDITERANA

MAČ I ŠTIT MEDITERANA

Izuzimajući Brodela i Drisena, malo je koji naučnik tako duboko i sa oprečnih istorijskih tačaka, precizno i analitično, ispitao kulturološke ravni, geopoetičke prilike i veličanstvenu civilizacijsku raskoš i stagnaciju Mediterana, kao što je to Žorž Dibi u kapitalnoj knjizi Vrijeme katedrala. Član Francuske akademije nauka i najlucidniji istoriograf, ne samo u njegovoj domovini, u ovom radu posebno svjetlo baca na višestrano nasljeđe kultura Mediterana i njegove smjernice kroz vrijeme, potencirajući neponovljivo svojstvo mediteranske kulture da uveliko apsorbuje, potčini i prisvoji važniju etničku grupu i njene kulturne korijene i autentičnost, egzistirajući na permanentnoj fluktuaciji duhovnih razlika među bliskim entitetima.
Kao mnogobožačko žarište, epicentar monoteističke religijske doktrine čije se ekspanzija prelila daleko preko njegovih obala, te klica uzvišenih oblika svjetovne kulture, Mediteran danas predstavlja njihovu mirnu luku budući da im tendencije globalizma, naročito jezičkog, ne idu u prilog. Preostaju, dakle, hramovi, antikvarnice i muzeji Sredozemlja, jedini svjedoci negdašnje liturgije misli i duhovnosti u vremenima postindustrijske kobi. Zamislimo samo jednog slikara ili kompozitora, pjesnika ili skulptora koji iz Osla, Moskve, Briselaili Londona, kroz snohvaticu traži Aleksandriju,Veneciju ili Istanbul, kako ga obuzima strast ostavljanja tragova u pijesku tog nekad planetarnog mora. Moždato kroz lupu povijesti sagledava avanturistički hod bogova ili antičkih kipova po nevidljivoj žici stvarnosti.
Još od obzorja vremena, Sredozemlje opsijeda, ne samo njegove autentične narode, već i one sa periferije zbivanja, stimulišući čak i njihovu sirovost da upoznaju šare globusa, kožu broda, osjete miris limuna, čuju adađo morskih struja i dodirnu zlatne sekstante pomoraca, onih slutitelja novih svjetova uslikanih na pijesku. Zato, recimo, ni malo ne treba da čudi podatak vezanza vladarku naroda stočara u Viksu kojoj je od životne važnosti bilo posjedovanje bronzane vaze namijenjene zagrobnom životu. Željela je, naime, ta osiona i raskalašna vladarka, svjesna ko je i kome pripada, obezbijediti mjesto u albumu mediteranske kulture, svjetlosnim godinama daleke. Međutim, da čari, izazovi i grandiozna civilizacijska zaostavština Unutrašnjeg mora mogu biti itekako kontraproduktivni pokazuje primjer Rima, civilizatora, nakon stoljeća i stoljeća razorenog usljed predalekog ostavljanja kockica iz mozaika svoje, mediteranske kulture. Nije Rimska imperija niti Grčka stvorila Mediteran već obrnuto. Rimski putir pun carskog vina ponuđen graničarima ratobornih Ostrogota i Vandala, Longobarda i Franaka neće ih oplemeniti, daće im još žešću snagu u pohodu na Rim. Ipak, dovodeći u red svoju retoriku, usklađujući je sa latinskom i obnavljajući porušene terme i akvadukte, svi osvajači Sredozemlja odricali su se svog ontološkog portreta i običaja i preuzimali znatno privlačnije – mediteranske, što ni u nekim savremenim okolnostima nije izuzetak.
Izazovi, koje nudi ovo more donose, bogatstvo, slavu i avanturu. Vođen time, Klovis, pred smrt, naredio je svojim ratnicima marš do južnog mora, ne samo zbog terora i pljačke, već iz razloga da se njegovo lice ogledne u moru plime kultura i osjeke osrednjosti, oživljavajući tako pomen na sopstvenu dominaciju. Upravo zbog takvih primjera, smrt na Mediteranu nije strašni usud ili bogomdana konačnica čovjekovog traganja za sobom, već, prosto, prelazak u drugi san. To je, izvjesno, transonirički fenomen, intermeco u žagoru svjetova i lijek od vječnog cirkulisanja talasa pod kožom. Mišljenja je Dibi da ni svi engleski hodočasnici u VII vijeku, nakon dugog putovanja do groba svetog Petra, nijesu tražili samo spasenje već im je na umu bio Rim sa svojom umjetnošći, za Karla Martela na narbonskom tlu presudan nije bio plijen, kao ni za Pipina, još manje u liku Karla Velikog prepoznaćemo potrebu vladara da u osvojenom Vječnom gradu bude izvikan za Augusta pored toliko pitomih i svetih krajeva. I tako u nedogoled, želja za tajnama, sakralijama i uresnim čudesima Mediterana, lučom svjetskosti, nadahnjuje izvanjce i pokreće jedne za drugima.
Tu, u lavirintima Sredozemlja, Brodelove planete, vidimo Vilijama Orleanskog, viteške pohode, heroje Burgundije i Sampanje, podanike kralja Njemačke u Toskani i Laciju, poklisare ruskih careva, pustolove iz Normandije što u Palermu tražiše raj, krstaške oklopnike pred kapijama Jerusalima, borce sa Hristovom zastavom dok šire evanđeosku religiju radije u zemlji katara nego li u Livoniji, duh Bajrona i naše pretke, one otmjene Crnogorce u dronjcima izginule pred kapijama budvanskog kastela, pod komandom svetog Petra Cetinjskog, opijenog činom prisustva u riznici vječitih epoha i svjetova – Mediteranu. Znam, morao se zbog odluka velikih sila povući, ali je svojom korotnom kapom zahvatio malo pučine da je više ne sanja. Odlazeći u brda neki njegovi vojnici nosili su, vrlo pažljivo,  more u spojenim dlanovima i kasnije ga, pred ikonom, za krsnu slavu umjesto svete vodice, koristili.
Opčinjeni i skamenjeni viđenim gradovima i bazilikama, dodirnuvši putenost kipa ili durbina, nasladivši se nektarima neke plemkinje, nimfe ili kurtizane, i nesvjesni toga, osvajači Mediterana bivali bi poraženi samim svojim prisustvom u jezivoj ljepoti postanja civilizacije. Svaki opljačkani eksponat bio je živ, bar u ceremonijama, dok se, nasuprot tome, dominacija mediteranskog nad domicilnim sagledavala u naizgled banalnim detaljima, nekoj kameji uglavljenoj na krstu ili Ovidijevom stihu koji bi oplemenjivao neku lokalnu popijevku. Kao neprikosnoveni basen preporoda, Mediteran svojom prosvjetljujućom misijom uspijeva reformisati konzervativnu svijest velikog dijela zapadnog svijeta. Ta njegova snaga posebno tretira Njemačku i Francusku kada je u njihove kulture vraćen duh antičke umjetnosti. O oslobađanju gotičke umjetnosti čudovišta i himera izlišno je govoriti.
Harmonizujući narate prošlosti, sadašnjosti i budućeg doba, što se najbolje vidi u postavci bronzanog spomenika Marku Aureliju na Kapitolinskom trgu iz Mikelanđelove vizure, mediteranska filozofija počinje emocije podređivati vrlinama i umjesto mumificirane starine opredjeljuje se za obnovu gotičkih, a ne rimskih (!) hramova, ukida latinski jezik u liturgiji. To nas dovodi na prag romantizma. Početak XIX v. karakteriše okretanje Sredozemlja faraonskom Egiptu i njegovim enigmama, potom u prvi plan dolazi borba za nezavisnost Grčke, vrlo je izraženo interesovanje za tursku tradiciju koja je neizmjerno zadužila Mediteran (sjetimo  se Engra inspirisanog haremima) i otvaranje prema Magrebu gdje je zapanjeni Delakroa tvrdio da je srijetao žive Latine. Put ka mediteranskom istoku nastavljaju Žid, Flober, Herval i drugi i, kao za Zlatnim runom, tragaju za antipodima akademske antike, vjerujući u sablasti iz sopstvenih fiksacija. Tada uviđamo efektnije parodiranje kretanja zvanične umjetnosti.
I tako, u čudesnim ciklusima borbe Heliosa i Lune, od Gilgameša do Gagarina, smjenjuju se osvajači i branitelji, krv i mastilo, apokrifi i sveti zavjeti knjiga, harfe, kipovi i ljudi zamijenjenih uloga, brodovi u moru i boci, umjetnost i kič, lascivni dinasti Burboni u Napulju, ljubavi i incesti, naranče u grudnjacima plemkinja i kraljevi berači, maska i ego, arene i blagovaonice, bezvremeno vrijeme u pelerini talasa i istorija pobjednika, ratovi i ljubavi, sahrane i festivali, orgije i skupštine mudraca, konkubine i djeve, maslina i palma, orfeji i dvorske lude uvijek aktuelne, sve je Gordijev čvor, sve uslovljeno svime i pojedinačno, viđeno kroz odškrinuti turbinel, tu raskošnu školjku što sudbine svjetova osluškuje.
Neprekidni udarci Ahilovog mača o Hektorov štit, ukrašen ornamentima ljubavi, osuđeni su na integraciju mita i prouzrokuju varnice u mrklini prapočetka i rađanja svijeta. Otjelovivši jutro civilizacije, te iskre nas prosvjetljuju i njima dugujemo jutro nakon kraja. Isus je, kako kaže Biblija, poput Demostena, u osami, smirivao mora, samo zbog toga da u njima ostane njegov lik u trenutku kad napusti pastvu nedostojnu Mediterana.
Mi smo Mediteranci, no Mediteran više nije Mediteranaca.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: